I tijekom prve polovice 1991. Vladimir Šeks nastavio je potvrđivati etiketu stranačkog tvrdolinijaša ili, kako je sam u nekoliko prilika naveo, visokog dužnosnika koji samo dosljedno i u vrlo izravnoj formi promiče državnu i stranačku politiku. Osnažen novim ustavom, koji je očito smatrao prvim korakom u procesu izdvajanja iz Jugoslavije, Šeks je poručivao kako je samostalnost Hrvatske stvar trenutka. Stoga ne treba previše čuditi što se najutjecajniji potpredsjednik Sabora i najagilniji potpredsjednik HDZ-a našao na mjestu istaknute mete specijalnog rata koji su Beograd i JNA pokrenuli protiv Hrvatske potkraj siječnja i početkom veljače 1991. Središnji beogradski mediji, poput Politike, Politike ekspres, Večernjih novosti i Borbe, gotovo su dnevno objavljivali tekstove u kojima se Šeks, uz Glavaša, Vekića i druge čelnike HDZ-a u Slavoniji, proglašavao neformalnim vođom skupine čija je zadaća bila zastrašivanje i progon srpskog stanovništva. Obavještajci Kontraobavještajne službe (KOS) JNA, koji su se uspjeli infiltrirati i u redove osječke općinske organizacije HDZ-a, širili su vijesti prema kojima je članstvo u HDZ-u bilo istovjetno pripadnosti ustaškom pokretu, što nije bilo ništa drugo doli otvoren poziv JNA da intervenira.
Pravu poplavu medijskih nagađanja o Šeksovu položaju u državnom i stranačkom vrhu izazvala je i Tuđmanova odluka iz travnja 1991. da ga uputi u Beograd. Naime, mjesto predstavnika Hrvatske u Ustavnom sudu SFRJ-a bilo je nepopunjeno još od svibnja 1990. i Tuđman je odlučio na tu funkciju uputiti upravo Šeksa. Zaista, Šeks je početkom srpnja 1991., u situaciji kojoj nije nedostajalo bizarnosti, položio svečanu prisegu, i to pred Stjepanom Mesićem, tada na dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ. Ustavnim sucem Jugoslavije tako je postao čovjek koji je u hrvatskom Saboru u veljači 1991. obrazlagao razloge zbog kojih se suspendira savezno zakonodavstvo u Hrvatskoj ako je u koliziji s hrvatskim Ustavom.
"Hrvatska je u ratu"
Možda se dužnost suca saveznog ustavnog suda može gledati i u kontekstu Tuđmanove želje da Šeksa, čije je djelovanje za srpske nacionaliste u Hrvatskoj ionako postalo jednim od oličenja navodno proustaških tendencija nove vlasti, na neki način izdvoji iz međunacionalnih napetosti sve bremenitije Slavonije. Naime, nekoliko oštrih Šeksovih istupa, u kojima se nije ustručavao istaknute čelnike Srpske demokratske stranke, ali i JNA, nazvati nositeljima velikosrpskih tendencija, nisu se uklapali u sve očitiju Tuđmanovu tendenciju da se žestokim medijskim istupima ne provocira neprijatelj. Istovremeno, Tuđmanu je u Zagrebu trebao povjerljiv i stručan stranački čovjek jer je odlučio kako će Hrvatska najprije putem parlamenta krenuti u realizaciju samostalnosti. Kako, stoga, drugačije objasniti činjenicu da je Šeks, istovremeno s funkcijom u saveznom ustavnom sudu, početkom lipnja 1991. predsjedao prvom sjednicom saborske radne skupine za pripremu državno-pravnih odluka radi ostvarivanja pune državne suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tu je odlučeno da formalni predlagatelj svih odluka mora biti Vlada, ali s izuzetkom ključnog ustavnopravnog akta koji će pripremiti saborska Komisija za ustavna pitanja kojoj je na čelu bio upravo Šeks. Stoga je u retoričkom smislu pomalo reterirao u odnosu na ranije istupe. Primjerice, sredinom lipnja 1991. Šeks je izjavio: „Razdruživanje je jedan državotvorni ugovor, koji znači da se svi oni koji su subjekti jedne zajednice, jedne države, sporazumno rastavljaju. Nešto kao sporazumni razvod braka. Dok je odcjepljenje jednostrani akt."
Usprkos opreznom načinu izlaska iz Jugoslavije, Hrvatska nije uspjela izbjeći sukob koji je počeo sa srpskom pobunom u ljeto 1990., da bi se u drugoj polovici iduće godine pretvorio u otvorenu agresiju Beograda i JNA. U gotovo svim javnim nastupima koje je imao u prvoj polovici 1991. Šeks je upozoravao na već posve očitu činjenicu prema kojoj će se Slavonija ubrzo naći u središtu osvajačkog rata. Primjerice, u intervjuu iz ožujka 1991. precizno je definirao stratešku zamisao skore napadne operacije JNA: „U Slavoniji se pokušava uspostaviti klin koji će presijecati taj dio Hrvatske. Jedna strana klina treba se povući na potezu između Vinkovaca, Osijeka i Vukovara, a druga kod Virovitice." Nakon ubojstva dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu početkom svibnja 1991. Šeks je bio vjerojatno jedni visoki državni dužnosnik koji je javno izrekao neporecivu istinu: „Hrvatska je u ratu. U Hrvatskoj je ratno stanje. Istina, formalno neproglašeno, ali jest ratno stanje.".
Dijelom i zbog ovakvih istupa, Šeks će se uskoro naći u središtu prve velike krize unutar državnog vrha i vladajuće stranke podjednako. Dva osnovna motiva moguće je prepoznati u svemu. Zbog vojne inferiornosti hrvatskih snaga Tuđman je početkom proljeća 1991. odlučio rastućem problemu agresivnih postupaka JNA pristupiti vrlo pažljivo, što je podrazumijevalo dosljednu provedbu politike neizazivanja, odnosno susprezanje od svih postupaka koji su mogli isprovocirati saveznu vojsku na pokretanje opće napadne operacije. Naravno, ubrzo će Tuđman promijeniti svoje mišljenje, ali ipak na jedan postupan i, za mnoge, kako će vidjeti, suviše spor način. Tuđmanovo taktiziranje imalo je opravdanje u skromnom stupnju ustroja hrvatskih oružanih snaga, ali je svejedno izazvalo (vjerojatno i neizbježan) val kritika iz onih područja koja su bila najviše zahvaćena sukobom i koja su najviše trpjela zbog toga. Jedno od takvih bila je istočna Slavonija. Naime, ono što se u Zagrebu činilo kao nužna politika kupovanja vremena, u provinciji se često tumačilo kao nerazumijevanje, nebriga, prepuštanje, i, u konačnici, izdaja. Najglasniji kritičari navodne zagrebačke izdaje nalazili su se u osječkoj općinskoj organizaciji HDZ-a, ali bitno drugačije nije razmišljala ni većina saborskih zastupnika stranke iz Slavonije.
U međuvremenu Šeks je 29. srpnja 1991. postavljen na mjesto predsjednika Regionalnog kriznog štaba (RKŠ) za istočnu Slavoniju, ad hoc ustrojenog tijela koje je dobilo zadaću koordinacije obrambenih napora na tom području s posebnim naglaskom na uspostavi usklađenog djelovanja između vojnih, policijskih i civilnih vlasti. Stoga će se u idućih gotovo dva mjeseca baviti nabavom naoružanja i humanitarne pomoći, pregovorima s predstavnicima JNA i međunarodne zajednice, jačanjem morala i slično. Treba napomenuti kako, unatoč kasnijim medijskim tvrdnjama o gotovo apsolutnoj moći koja je navodno proizlazila iz te funkcije, Šeks nije imao stvarnih ovlasti u najvažnijem segmentu, odnosno vođenju rata i drugim sigurnosnim poslovima. Jer, sastav RKŠ-a određen je u Zagrebu (primjerice, vojni koordinator RKŠ-a), a nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane nisu se prenijele na regionalne krizne štabove. Ipak, funkcija je imala političku dimenziju, odnosno Šeks je trebao nadzirati provedbu državne, ali i stranačke politike u istočnoj Slavoniji. To ga je praktički odmah dovelo u nezavidnu poziciju jer se u Zagrebu očekivalo da osigura dosljednu provedbu politike neizazivanja JNA, čemu su u Osijeku, Vinkovcima i drugdje bili izrazito neskloni. U prave razmjere nezadovoljstva u Slavoniji Šeks se mogao uvjeriti samo dan nakon imenovanja na mjesto predsjednika RKŠ-a. Naime, na sastanku predstavnika općinskih odbora stranke, saborskih zastupnika HDZ-a iz Slavonije i predsjednika izvršnih vijeća slavonskih općina koji su dolazili iz redova te stranke, koji je sazvao kako bi prenio smjernice politike državnog vrha, održanom u Osijeku 30. srpnja 1991., vrlo „kritički" se govorilo o čelnim ljudima vlasti, „poimence o Boljkovcu, Đodanu i Vekiću", a zaključeno je i da „Slavoniji i Baranji dosad nije pomagano, što je rezultiralo velikim žrtvama". Stajališta samog Šeks bila su negdje između, ali s tendencijom vođenja ipak aktivnije obrambene politike. Kritizirao je „naivno uvjerenje onih koji su odlučivali da se pregovorima i dogovorima s četnicima može postići mir, dogovor, sporazum", ali i obrambene pogreške, poput propusta da se miniraju mostovi preko Dunava, i to „unatoč upozorenjima koja su dolazila iz Slavonije". Negdje na putu između Osijeka i Zagreba, barem kad je Šeks u pitanju, uvijena kritika obrambene politike u Slavoniji ili, možda, njegova nemoć da većinu slavonskih kritičara uvjeri u ispravnost Tuđmanovih pogleda, prerasla je u optužbu za pokušaj državnog udara ili rušenja Tuđmana. Kad god bi neki politički protivnik ili bivši stranački konkurent kasnije htio napasti Šeksa, onda bi uporabio upravo ovu optužbu. Josip Manolić je tako u svibnju 2006. „potvrdio" da je „skupina političara iz desnog krila HDZ-a (Šeks, Zvonimir Marković i Glavaš) pokušala u srpnju 1991. srušiti hrvatskog predsjednika" jer se nisu slagali „s tadašnjim Tuđmanovim naporima da mirnim putem dođe do neovisnosti Hrvatske".
Nedvojbeno, odnosi u vrhu HDZ-a potkraj srpnja i početkom kolovoza 1991. bili su vrlo polarizirani. Rasprave o političkim prilikama u zemlji i stavu stranke prema ratnoj krizi, do kojih je najizraženije došlo na zajedničkoj sjednici Glavnog odbora i Kluba zastupnika HDZ-a 30. srpnja 1991., bile su obilježene oštrom retorikom. Šeks je prenio kritička razmišljanja koja je dobio na sastanku u Osijeku, što Tuđman nije najbolje primio. I više od toga, protumačio ih je kao nepovjerenje u vlastitu politiku iza kojih su stajale rušilačke namjere. Pri kraju višesatne diskusije sam Tuđman zatražio je glasovanje o povjerenju sebi osobno i svojoj politici kao jedinom ispravnom konceptu, čemu je suprotstavio zagovornike ratne opcije koju je, kako je očito smatrao, personificirao upravo Šeks: apsolutna većina prisutnih je ipak prihvatila Tuđmanovu umjerenu koncepciju.
"Organizator i inspirator"
Spomenuti Tuđmanov nastup vjerojatno je posljedica emocionalnog stanja u kojem se u tom trenutku nalazio: nepostojanje jedinstva unutar stranke, o čemu se u javnosti uvelike govorilo, bilo je najmanje što je u tom trenutku želio. Ipak, teško se složiti s tvrdnjom prema kojoj se radilo o pokušaju obaranja legalne vlasti i njega samog te bi se prije moglo konstatirati kako su kritičari umjerene obrambene politike, kojima se Šeks nedvojbeno približio početkom kolovoza 1991., u biti htjeli Tuđmanu predočiti vlastite stavove o hrvatskim pripremama za sukob koji su dominirali u ratom pogođenim područjima i eventualno utjecati na promjenu njegovih stajališta. Ostaje otvorenim koliko su na Tuđmanovu percepciju o postojanju urotničke skupine utjecali drugi čimbenici. Obavještajci i suradnici KOS-a početkom kolovoza 1991. širili su priče o tome kako Šeks treba postati novi ministar obrane, kako su „snage Šeksa i Glavaša u Slavoniji te Ivana Bobetka izvan moguće kontrole Ivana Vekića i Tuđmana", kako spomenuti Bobetko „razmatra mogućnosti skidanja vrhovništva RH sa vlasti" i „vrlo često komunicira sa Šeksom u Slavoniji". Nesuglasje u odnosima između osječkog HDZ-a i Šeksa s Tuđmanom i drugima iz Zagreba idealno se uklopilo u specijalni rat koji je KOS vodio protiv Hrvatske.
Tuđman je odlučio raščistiti situaciju u stranci na sjednici Predsjedništva HDZ-a koja je održana 12. i 13. kolovoza 1991. Zapisnik s tog sastanka predstavlja dojmljivo svjedočanstvo o atmosferi nepovjerenja i nesigurnosti koja se uvukla u vrh HDZ-a. Vidno neraspoložen, nakon uvoda u kojem je obrazložio osnovne postavke svoje politike, Tuđman je odlučio napasti one koje je smatrao da ga pokušavaju ili kompromitirati ili srušiti. Tako je pročitao navode „iz jednog pismenog izvještaja jednog čovjeka", prema kojima je, uz ostale, Šeks „organizator i inspirator ovih režija koje djeluju u Hrvatskom saboru", a otvoreno je posumnjao i u „urotnički karakter" sastanka koji je Šeks sazvao u Osijeku na samom kraju srpnja 1991.
Na kraju izlaganja koje je bilo obilježeno optužbama upućenim mnogima, Tuđman se opet vratio na Šeksa ustvrdivši kako je „on ponovo sada sebe kandidirao za ministra unutarnjih poslova". Šeks je sve nijekao napominjući kako bi svi oni koji ga za nešto optužuju konačno trebali podastrijeti konkretne dokaze i zatražio da se pitanje navodnog „nepovjerenja" u državni vrh konačno raščisti. U slučaju predočenja dokaza koji bi potvrđivali optužbe uperene protiv njega ponudio je povlačenje sa svih državnih i stranačkih dužnosti. No Tuđman nije popuštao pa je kao argument koristio i sve ranije nesuglasice do kojih je dolazilo između njega i Šeksa. Konačno, predložio je da se Šeksove stranačke dužnosti zamrznu. Ali ni Šeks se nije dao. Ponovno je ponudio ostavku, ali samo u slučaju, kako je naveo, „ako se u mene nema povjerenja". Zanimljivo je spomenuti da je u vezi sa sukobom sastavljena i posebna interna okružnica, namijenjena „svim organizacijama HDZ-a", u kojoj je izrijekom spomenuto da je Šeks odstupao od usuglašene stranačke politike, a posebno je izdvojen sastanak koji je sazvao krajem srpnja 1991. u Osijeku gdje je, kako je navedeno, „bezuspješno pokušao promovirati svoju politiku". Okružnica je datirana 7. rujna 1991., a izgleda da nije nikada upućena stranačkim ograncima. Zapravo je sve završilo internim razgovorom između dvojice ljudi u kojemu je Šeks još jednom potvrdio svoju lojalnost Tuđmanu, ali i najavio otpor u slučaju daljnjih sumnji u svoje djelovanje. Odnosi između Tuđmana i Šeksa bili su na vrlo niskoj točki i tek krajem 1991. doći će do zatopljenja.
>> Tito optužuje: Što to tamo u Slavoniji radi taj tužilac Šeks!?
>> Izašao iz Stare Gradiške i postao državni neprijatelj No. 1
Još jedna od političkih laži samo da bi se manipuliralo s građanstvom! Jadne li nam države!