Zsolt Tamas Hernadi, prvi čovjek mađarskog MOL-a, i Josip Perković, bivši čelni čovjek jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi, dva su različita lica jedne priče koja se zove europski uhidbeni nalog (EUN).
Jer dok Hrvatska neuspješno godinama traži Hernadijevo izručenje iz Mađarske zbog optužbi da je Ivi Sanaderu dao 10 milijuna eura mita, Perković je, nakon poveće blamaže tadašnje Vlade Zorana Milanovića, izručen Njemačkoj, gdje mu se sudilo i gdje je osuđen zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.
Međunarodna blamaža
Društvo na optuženičkoj klupi njemačkog suda Perkoviću je pravio Zdravko Mustač, još jedan bivši pripadnik jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi, čije je izručenje Hrvatska prvo odbila, no nakon žalbe ta je odluka preinačena. Već iz ovih primjera može se vidjeti kako države EU imaju različito shvaćanje o tome kako se treba postupati prema zahtjevima drugih zemalja za izručenje ljudi koji su osumnjičeni, optuženi ili osuđeni za različite vrste kriminala.
Jer dok je Mađarska Hernadija proglasila nacionalnim interesom te je na sve moguće načine, uz svesrdnu podršku mađarske politike i diplomacije, opstruirala ne samo zahtjev za njegovo izručenje, već i sve ono što su pokušali učiniti hrvatski sudovi i tužiteljstvo, pokušaj Milanovićeve Vlade da opstruira izručenje Perkovića Njemačkoj neslavno je propao pretvorivši se u međunarodnu blamažu velikih razmjera.
Vladino spašavanje vojnika Perkovića nije uspjelo pa je bio među prvima koje je Hrvatska na temelju Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije izručila nekoj drugoj državi. Taj se zakon u Hrvatskoj primjenjuje od 1. srpnja 2013., a od tada pa zaključno s 30. lipnja 2016. Hrvatska je zaprimila 267 zahtjeva za EUN-om iz drugih zemlja EU.
U istom periodu, prema podacima MUP-a, Hrvatska je drugim zemljama poslala 627 zahtjeva za izručenje. Drugim riječima, tražili smo gotovo dvostruko više osoba nego što je od nas traženo.
No situacija postaje još zanimljivija kada se vide podaci o izručenim osobama. Iz statistika MUP-a proizlazi da je od 267 zahtjeva za izručenje osoba koje su nama poslale zemlje EU Hrvatska izručila njih 208, od čega su 103 bile strani državljani, a 105 hrvatski državljani. Najviše osoba izručeno je Njemačkoj i Austriji i to zbog imovinskih delikata.
Disciplinirana Hrvatska
S druge strane od 627 hrvatskih zahtjeva za izručenje realizirano je njih svega 139. Od 139 osoba koje su izručene Hrvatskoj, njih 36 bile su strani državljani, a 103 hrvatski državljani. I u ovom slučaju izručene osobe uglavnom su tražene zbog imovinskih delikata.
Netko zločest mogao bi zaključiti da je Hrvatska nakon blamaže u slučaju Perković postala tako disciplinirana da bespogovorno ispunjava gotovo sve zahtjeve za izručenje koji dolaze iz EU. S druge strane očito nije tako “uspješna” kada traži istu stvar, a što je tome razlog stvar je za analizu kojom bi se trebao pozabaviti policijsko-pravosudni aparat
. Inače, o tome je li neki zahtjev za izručenje opravdan ili ne odlučuje nadležni sud zemlje članice. No prije sudske odluke policija bi po EUN-u trebala postupiti te uhititi osobu za kojom je raspisan.
To funkcionira gotovo u svim slučajevima osim u slučaju Hernadija, koji unatoč hrvatskom EUN-u svojedobno nije uhićen ni u Austriji ni u Njemačkoj, gdje je potraga za njim obustavljena, a da sudovi nisu pokrenuli postupak izvršenja hrvatskog EUN-a.
mozda nitko vise ne vjeruje hrvatskom pravosudju......neka razmisle sudovi pri donosenju odluka