Na iznimno značajnom ranosrednjovjekovnom arheološkom lokalitetu Lobor pokraj Zlatara nedavno su uspjeli, zahvaljujući pronalasku posmrtnih ostataka muškarca starog tridesetak godina, rekonstruirati njegovo lice, ali i način života, standard, status, uvjete u kojima je živio.
Krešimir Filipec, arheolog, vodi ova zahtjevna istraživanja u kojima je veliku pomoć imao u Zdravki Hincak, biološkoj antropologici i zooarheologici. Zajedno su, sa svojim timovima, uspjeli proizvesti malu kulturnu senzaciju o kojoj je Večernji pisao ovog tjedna. Vijest da Zagorac iz devetog stoljeća nije pio vino sama je po sebi senzacionalna iz naše perspektive, jer ipak je riječ o Zagorcu, ali sugrađanin star više od 1100 godina ima za to jako opravdanje c- vinograde su u Zagorju počeli podizati tek sredinom 10. stoljeća! No nisu samo to informacije koje nas začuđuju svojom kompleksnošću i koje nam nude potpuni uvid u živote predaka. Kao da su sa svakim uklonjenim slojem zemlje otvarali nova poglavlja koja imaju izvanvremensku težinu, nose velike istine o tome kako se imena ljudi možda mijenjaju, ali ono što nas odlikuje kao vrstu, kao narod, ostaje potpuno isto. Jeka iz nataloženih slojeva toliko je jaka i dramatična pa se i sada čuje apsolutno artikulirano.
Tako prof. Filipec, između ostalog, otkriva iz sveobuhvatne rekonstrukcije i dio u kojem kaže da Slaveni koji zaposjedaju Lobor svoje mrtve u početku spaljuju shodno starim običajima, da bi s dolaskom franačkih misionara u 9. stoljeću promijenili ritual i mrtvi se počinju pokapati. U početku, upozorava Filipec, mrtve pokapa samo ondašnja elita, koja je vezana uz novu političku franačku strukturu, a tek s vremenom groblje postaje groblje svih mještana, nakon što su svi pokršteni. Dakle, zaključuje Filipec, prvo se pokrštavaju oni koji su bliže vlasti jer im je to važno zbog obnašanja različitih funkcija. Povijest velikih preokreta karakterno je ogledalo pojedinih skupina koje žive na određenom području. Iskustvo je potpuno neupitno i vjere otaca i svakog pojedinog karakternog kralješka najprije se odriču oni kojima tako uživljeno tepamo da su naša elita. "Radi obnašanja funkcija", kaže Filipec. Zbog toga su bili spremni ići tako daleko da se i na tretmanu vlastitih pokojnika vidi odricanje od temeljnih odlika identiteta. Interes, a ne uvjerenje vodio je "elite" ovog društva od stoljeća sedmog pa nadalje, a bog je, kao i obično, u bajci o nečem velikom i časnom bio tek prečica do koristoljublja.
Slavenska, hrvatska elita tog vremena spremno se prodala franačkoj administraciji dokazujući katoličanstvom svoju lojalnost. Jednostavna i posve razumljiva odluka, u svjetlu svih odluka koje su naše "elite" donosile kroz stoljeća nacionalne pripovijesti. Odreći se onoga prije i lukrativno usvajati nove imperative bilo je pitanje ne golog fizičkog opstanka, nego zadržavanja uloge u kolu moći. Ostati u igri bez obzira na posljedice koje one imaju na većinu ljudi, a istovremeno se zaklanjati tim istim ljudima i stvarati mitove pune nacionalne romantike o grupnoj političkoj svjesnosti, to je hrvatska povijesna čitanka. Tko nas je vodio kroz stoljeća? Konvertiti, bez ikakve sumnje, patološki ovisnici o moći, pljačkaši i moralne ništarije koji su nacionalni interes vidjeli u naplati. Narod je uvijek bio „neophodna kulisa u njihovoj predstavi". Cijeli život slušam dvije neponovljivo glupe fraze – elita i obični ljudi. Što to znači? Što to znači za kosti koje danas pronalazi Filipec, a što će značiti za ove naše kosti koje će kroz tisuću godina iskapati neki budući Filipec? Elita probranih konvertita i masa običnih ljudi koji čak i mjesto na groblju mogu pronaći tek onda kada ispune standarde beskrupuloznog beskičmenjaštva vođa kojima su pristali služiti. Nije uopće teško zamisliti koliko je radikalnih boljševika 1990. pokršteno u radikalne katolike i koliko njih i sada misu i partijski sastanak doživljava zapravo ispravno – jednako. Ali to je stara priča.
U funkciji održavanja sustava moći najvažnije je imati uporišnu točku koja će ideološki opravdati pozicije i u čije je ime opravdano činiti nepravde. Ili, kako je to duhovito primijetio Edward Gibon u svom velebnom djelu "Slabljenje i propast Rimskog Carstva", da je "povezanost prijestolja i oltara toliko bliska, a da se crkveni stijeg veoma rijetko viđa na strani naroda". Zbog toga oni koji se bave dalekom prošlošću istine otkapaju, oni koji rade na sadašnjosti istine zakapaju što je dublje moguće. Tek kada prolaznost sastruže sadržaj doslovno do golih kostiju bit će jasno u kakvom smo vremenu živjeli. Samo tada nas već odavno svih skupa neće biti.
>> U ratu se herojski glupo umire, u miru se ne isplati herojski živjeti
>> Skineš kravatu, košulju otkopčaš – ili si pornozvijezda ili ljevičar
Koje sve vratolomije treba poduzeti novinar da dođe do,već unaprijed znanog,zaključka. Dostojno najjačih kvislinško-marionetskih pera.