Žnora mi je plastično objasnio zašto je nužno i dobro išorati gejeve. Ako ih ne sasiječeš u korijenu, rekao je, još će raja u ovoj zemlji pomisliti da je fora klatiti se ulicama. Pa će, ne dao Bog, na ulice i gladni radnici, prevareni branitelji, pokradeni penzioneri, besperspektivni studenti i što on zna tko sve još, a to doista ne bi imalo smisla. Da ne govori, nacerio se Žnora, kako ponajmanjeg smisla ima da ti ispod prozora maršira ekipa s isukanim peniščićima. Nacerili smo se i Gajba i ja. Gajba ubacio gej-frendli kez pa je zbunio Žnoru. Priprijetio mu je prstom.
– Dobit ćeš ti meni po guzi – na što se Gajba okrenuo i u prvi plan gurnuo svoju pozadinu. Iznad nas se u luku opružila duga, zacvrkutale su ptičice, u daljini su se čula zvona... Idilična slika, ta naša Hrvatska. I premda je Žnora zvučao logično, jer mase na ulicama nikada ne donose ništa dobro, meni se ipak učinilo da mu objašnjenje ima nekoliko sitnih nelogičnosti. Najprije, u zemlji gdje se 95 posto ljudi izjašnjava gorljivim katolicima sve bi trebalo prštati od ljubavi, tolerantnosti, brige za bližnjeg, uvažavanja različitosti. Zatim, ako se 300.000 istih okupilo na Hipodromu na dočeku vjerskog poglavara, zamislite da se, ne dao Bog, našlo i par stotina onih koji bi prosvjedovali protiv tog okupljanja jer ih vrijeđa, što ja znam, dogma o Isusu kao otkupitelju ili temeljito sumnjaju u priču o uskrsnuću i zagrobnom životu. Kako u tom slučaju zabraniti kontramiting i čiji bi tada osjećaji ili intelekti bili povrijeđeni?
Zanima me i odlučuje li o vjerodostojnosti i “normalnosti” nekog skupa broj sudionika i kontrasudionika, broj pobornika ili protivnika? Još me više zanima može li o pravovaljanosti odlučiti jedna osoba ili neka skupina, žiri dobrog ukusa i tradicije, i tko su oni? Nekada su kršćane bacali lavovima u arenu. Pitam se bi li danas kršćani te iste arene punili lavovima i gejevima? Kakav bi to bio spektakl, a uz to bi umjesto nas netko drugi rastrgao bolesnu bratiju. Kad malo bolje razmislim, Žnora ništa ni nije objasnio, nego je samo otvorio vreću problema među kojima se, onako nakostriješeno, nalazila i istina da su pederi svuda oko nas. Rekao sam to i svojim dečkima. Žnora je pozelenio, Gajba pomirljivo slegnuo ramenima. – I kaj, tebi je to sve normalno? – Žnorin je glas išao prema vikanju.
– Glupo mi je nekog tući samo zato što mu se, bez obzira na to što je muško, navodno, jel, više sviđa isukani peniščić, kako kažeš. Možda meni to osobno može biti bez veze, ali mi je isto tako bez veze i protuprirodno što su neki penetrirali u HDZ i SDP, pa opet ni njih ne mlatim zbog toga. Iako bih možda... – zamislio sam se.
– Da, da, sad smo već u godinama kad smo prisiljeni hvaliti se bilo kakvom penetracijom. Makar i u HDZ – rekao je Gajba sa sjetom u glasu.
– Stvarno niste čisti! Idite u klinac – Žnora je bjesnio.
– Ej, ej, pa i mi smo, kao i ti, apsolutni pobornici demokratske zajednice muškaraca i žena suprotnog spola – namignuo je Gajba.
– A jel znadete kako se zove zajednica svećenika i maloljetnih dječačića? – pitao sam. Podigli su poglede.
– Celibat – prosvijetlio sam ih.
Tko odlučuje što je normalno? Neki su penetrirali i u HDZ ili u SDP, što također ne mora biti posve normalno, pa ih nitko ne mlati zbog toga.
