Sva sreća da je Ivo Sanader nepravomoćno osuđen. A najveća za suca Ivana Turudića. Iz svekolikih reakcija očito je kako bi se proveo da je bivšeg premijera oslobodio makar i samo po jednoj točki optužbe, a kamoli za obje. Zasigurno bi već istoga dana Državno sudbeno vijeće dobilo prijedlog za njegovo razrješenje sudačke dužnosti, kao nekoć onaj sudac koji se proslavio uspoređujući rukovanje i silovanje. Analizirajući tisuće stranica sudskoga spisa, sva svjedočenja i materijalne dokaze, dokumentaciju i dovodeći to u vezu s pravnim pravilima, mnogi su znalački zaključili kako je jedina moguća presuda bila osuđujuća. Doduše, bilo je i takvih poput Zorana Vinkovića iz HDSSB-a koji se ogradio da nije sudac, ali ako su navodi iz presude točni, on zna da je u tom slučaju Sanader trebao dobiti 15 godina. Uzgred, još je kao vrsni znalac, koji govori iz vlastitog iskustva, dodao: “Ovo će nanijeti veliku štetu HDZ-u s obzirom na to da je bio predsjednik te stranke...”, citira ga Novi list. I potpredsjednik Sabora Nenad Stazić očekivao je takvu presudu jer je on već po medijima vidio da su dokazi “dovoljno čvrsti za osuđujuću presudu”. Stazić očito nije čitao iste tekstove kao i odvjetnik Željko Žganjer, bivši šef USKOK-a, koji je u Jutarnjem listu, komentirajući slučaj Sanader, rekao: “Obrana je u ovom predmetu bila objektivno hendikepirana difamantnim medijskim napisima o Sanaderu.”
No, tko sad za to mari. Bitno je da je osudom Sanadera puk još jednom doživio ostvarenje pravde. Stoga, čak i onima koji nisu simpatizirali suca Turudića, odnosno kojima nije ulijevao povjerenje, sada je dokazao da je i on protiv korupcije, odnosno da su mu na srcu Hrvatska i njezin ulazak u EU. Političari, analitičari, mediji i javnost, kao u najljepša bivša vremena, dijele zajedničko mišljenje kako nam je time što smo bivšeg premijera strpali u zatvorsku ćeliju porastao ugled zemlje u svijetu. Vratilo se i povjerenje domaće javnosti u institucije sustava, koje konačno rade svoj posao. Samo da još Vrhovni sud odradi tu formalnost i potvrdi veličanstvenu pobjedu pravde nad tim strašnim Sanaderom. Tu je želju većine šef Hrvatskih laburista pregnantno formulirao u populistički zaključak: “Ako ova presuda bude potvrđena i u drugostupanjskom postupku, onda to budi nadu u ozbiljnu borbu protiv korupcije.”
Prema tome, zna se što je Vrhovnom sudu činiti želi li biti na strani dobra, odnosno u kojim se gabaritima može kretati njihova odluka. Isključivo prema gornjem maksimumu zapriječene kazne. Zaključak je jedne analize bio – “sankcioniranje bivšeg premijera bilo je uvjet svih uvjeta”. Jedinu zamjerku, kao i nakon oslobađajuće, doduše pravomoćne presude generalima, treba uputiti predsjedniku države Ivi Josipoviću i premijeru Zoranu Milanoviću. U trenucima još jednog velikog slavlja i doživljaja pravde, njih dvojica šute. Zamislite, a mediji im dali priliku da se ižive! Nije valjda da su se kao pravnici prestrašili presude Europskog suda za ljudska prava kojom je Republika Hrvatska u vrijeme “strahovlade” bila osuđena jer su njezini vodeći dužnosnici, pa i tadašnji predsjednik Vlade Ivo Sanader, putem medija o akterima afere Maestro govorili kao o počiniteljima kaznenog djela primanja mita i prije pravomoćne presude. Baš kao što sada svjedočimo da im je, i prije nego što je pravomoćno okončan proces Sanaderu, zamjereno – nepoštovanje presumpcije nevinosti!
>> A sad Zorro: Neutralni odvjetnici drže da ima razloga za žalbu
Da su austrijanci procijenili da se Sanadera politički proganja , onda bi mu dali politički azil i tako ga zaštitili.