Mirza Džomba spada u generaciju naših najuspješnijih rukometaša. Igrao je za Hrvatsku do 1997. do 2007. godine, osvojio svjetsko i olimpijsko zlato, svjetsko srebro, bio dvaput zlatni na mediteranskim igrama, u bariju 1997. i Tunisu 2001. godine. Rođen je u Rijeci 28. veljače 1977. od majke Mirsade i oca Mensura. Ima dvije i pol godine starijeg brata Amira. Njegov talent otkrio je Veno Đonlić u Škurinjama, u tadašnjoj OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Škurinje. Zajednička momčad Škurinja i Zameta tada je postala hrvatski prvak u natjecanjima osnovnih škola. Džomba je imao mekoću prstiju, zbog toga je dodatno vježbao pucanje sedmeraca iz zgloba i rad nogu. U toj dobi ni u najoptimističnijim snovima nije mislio da će stići tako visoko.
Nikad nisam imao prijelom
– Svi sanjaju o nekom novcu. Moj prvi san bio je uštedjeti tisuću maraka. Da mogu platiti dvije, tri rente da dobiješ nekakav kafić. To je bilo bez veze. Onda dođe stan pa auto i posao. Kako napreduješ, prioriteti se mijenjaju i povećavaju, normalno sve s rezultatima i primanjima – rekao je Džomba početkom ove godine u velikom intervjuu za VL.
Rano je otišao u rukometne profesionalce. S 18 godina igrao je u Zagrebu, s 19 u Ligi prvaka. Rukomet je počeo trenirati s 13 godina u Zametu, u kojem je igrao do 1997. kada prelazi u Zagreb. Nakon četiri sezone provedene u redovima hrvatskog prvaka, odlazi u Veszprem, pa u Ciudad Real, a 2007. vratio se u Zagreb. U 32. godini pokušao je još u Kielceu. Nije išlo.
– U karijeri nikad nisam imao ozbiljnu ozljedu. Nijedan prijelom. No kada me počelo boljeti koljeno, znao sam da moram objaviti kraj. Jer, moje glavno oružje bio je skok, a s bolesnim koljenom nema skokova. Nema skokova, nema Džombe. Sportski život je spartanski. Ljudi možda imaju više vremena da si daju oduška i uživaju u životu nego što sam ga ja imao. Sigurno je da se u sportu zarađuje više, ali s druge strane ta karijera traje desetak godina. Ne smisliš li za to vrijeme što ćeš raditi, poslije se izgubiš. Svi znamo koliko je bivših sportaša koji pričaju za šankom – rekao je Mirza koji se 2011. povukao u igračku mirovinu.
Uz rukomet ste kao dječak trenirali košarku, atletiku i nogomet...
– I na kraju se zaljubio u rukomet. I to zahvaljujući profesoru tjelesnog odgoja Veni Đonliću koji je ujedno bio rukometni trener u lokalnom klubu Škurinje. Poslije sam otišao u Zamet, tamo sam počeo ozbiljno trenirati. Bio sam ljevak pa mi je to bila velika prednost. Čak sam u juniorima igrao na desnom vanjskom, no treneri su vidjeli da sam krhke građe pa su me prebacili na krilo. Kada su počeli stizati prvi pehari, shvatio sam da bih mogao biti dobar. S 18 godina zvali su me u Zagreb. Istina, u tom trenutku ondje su preko noći ostali bez prva dva desna krila. Smajlagić je otišao u Zamet, a Šujster se ozlijedio. Otvorilo se mjesto za mene i s 18 godina postao sam nezamjenjiv u prvoj postavi. Bio sam najmlađi igrač u klubu, a drugi najmlađi, Božidar Jović, bio je stariji od mene šest godina. Došao sam u momčad u kojoj su bili sve prekaljeni igrači, koji su godinu prije osvojili olimpijsko zlato u Atlanti. Dolazak u Zagreb za mene je bio veliki stres. Odjednom više nisam uživao u obiteljskom domu, u maminoj kuhinji. Odjednom sam bio sam u stanu, sâm sam se morao brinuti o milijun stvari. Sreća pa mi je rukomet oduzimao jako puno vremena.
VEZANI ČLANCI:
Muk i tišina u Ledenoj
U hrvatskoj je seniorskoj reprezentaciji bio od 1997., kada je debitirao na SP-u u Japanu. I danas se prepričava anegdota s tog prvenstva. Reprezentacija je bila smještena u Kumamotu, u hotelu koji je bio u blizini rječice u kojoj su plivale ribe raznih boja. U Japanu je strogo zabranjeno pecanje. Mirza se našalio s domaćinom pa je dječaka koji je bio zadužen za našu reprezentaciju pitao gdje se može kupiti štap za pecanje. Dečko mu je brzo ispunio želju i tada ga je pitao što će mu štap, a Mirza se uputio prema obližnjoj rijeci. Teško je bilo opisati paniku dječaka i molbu da to nikako ne radi. Kada mu je rekao da je sve to samo šala, dečko je odahnuo. Takav je bio Đole cijeli život, uvijek spreman za šalu. A na parketu je bio pravi profesionalac. I svjetsko krilo.
– Baš sam se ugodno iznenadio kad sam vidio reklamu za Europsko prvenstvo 2018. u kojoj se Červar obraća Mihiću i govori – ti možda nemaš nebeski Mirzin skok... Lijepo da me se Lino sjeća. Uvijek sam s Červarom imao korektan i dobar odnos. Uostalom, s njim sam osvojio svjetsko i olimpijsko zlato, a to nikad neću zaboraviti – kaže Džomba.
Kada je već riječ o Europskom prvenstvu kojem smo domaćini, Džomba je igrao na EP-u u Hrvatskoj 2000. godine.
– Na tom EP-u doživio sam najveći igrački šok u karijeri. Kada smo izgubili od Slovenije za peto mjesto i kad smo shvatili da tim porazom nećemo braniti olimpijsko zlato u Sydneyu iz Atlante, nisam mogao doći sebi tri mjeseca. Još i danas vrtim slike nakon tog poraza od Slovenije. Nastao je takav muk i tišina u Ledenoj dvorani da je bilo jezivo. Kao u horor filmovima. Igrao sam ondje milijun puta, ali nikad nisam osjetio takvu tišinu – istaknuo je Džomba koji je odmah i pojasnio razlog zašto nismo otišli u Sydney.
– Bilo je to vrijeme lutanja. Mijenjali su se izbornici i svaki je imao neku svoju viziju. Jedni su forsirali mlade igrače, drugi starije. U samo tri godine na mjestu izbornika promijenili su se Ilija Puljević, Velimir Klajić i Zdravko Zovko. I na kraju smo te 2000. godine imali "gemišt" mladih i starih. Bio sam rezerva Smajlagiću i s klupe sam većinom gledao našu muku. A tako sam se radovao putu u Australiju. Bili smo godinu prije na jednom turniru u Sydneyu. Bilo je predivno, tamo živi puno naših ljudi, nije nam ništa nedostajalo, a tko se ne sjeća našeg tadašnjeg domaćina Mile Komadine. Njegovo predstavljane na aerodromu bilo je spektakularno: "Ja sam Mile Komadina, olimpijski atašai." Nitko ga do kraja boravka nije ispravio i rekao da se kaže ataše – prisjeća se Mirza tih dana.
Posebno se sjećate dočeka nakon osvajanja svjetskog i olimpijskog zlata?
– Nakon Portugala dočekalo nas je 50.000 ljudi na Trgu bana Jelačića, a nakon Atene čak 100.000 navijača. Nažalost, takvo se što više nikad nije ponovilo. Kada smo 2005. osvojili srebro na Svjetskom prvenstvu u Tunisu, čestitali su mi nakon povratka u Zagreb roditelji, prijatelj i taksist. Doslovno četiri osobe. To je tako u Hrvatskoj. Čim nisi prvi, čim nisi najbolji, nema više zanimanja.
I dok je s reprezentacijom osvojio dvije zlatne medalje, mučilo je Džombu što ni s jednim klubom nikako nije uspio osvojiti Ligu prvaka. U redu, to nije mogao sa Zametom gdje je započeo karijeru, ali je mogao s PPD Zagrebom. Od 1997. do 2001. igrao je u dresu zagrebaša u tri finala Lige prvaka i sva tri puta bolja je bila Barcelona. Posebno će pamtiti finale 1998. godine kada je imao bliski susret sa stativom.
– Trčao sam u jednu kontru, a njihov vratar Barrufet namjerno mi je postavio nogu. Udario sam u stativu i dobro sam prošao. Da su bili betonski nogometni golovi, ne bismo sad razgovarali. Uzvrat nisam mogao igrati. Nakon nekoliko godina slučajno smo se našli u nekom društvu i ispričao mi se uz čašu vina. Sigurno nije to namjerno napravio. Meni je kao suvenir ostala ranica na bradi – kaže Mirza.
Kad već nije uspio sa zagrebašima, uputio se malo sjevernije, u susjednu Mađarsku. Otišao je u tada jaki Veszprém u kojem su ga dočekali Slavko Goluža i Božidar Jović te Zdravko Zovko kao trener. U prvoj sezoni Veszprém je došao do finala, ali i do zida. U dvije finalne utakmice bolji je bio njemački Magdeburg. Bilo je to već četvrto finale koje je izgubio, a do kraja igranja u Veszprému više nije dolazio do finala. – Sanjam da ću jednog dana osvojiti Ligu prvaka i da ću se Zagrebom provozati u starom fijakeru – govorio je Mirza u to vrijeme.
Nije ni čudo što bi mu svaki put kada bi došao u reprezentaciju igrači zapjevali: "Fijaker stari ulicama luta..."
Nakon Mađarske put ga je odveo u Španjolsku, u Ciudad Real gdje je igrao od 2004. do 2007. godine. U Španjolskoj mu je bio lijepo. Opušten život, bez žurbe, bez stresa, bez pritiska. Živio je vili s bazenom, malo izvan grada. I odmah prve sezone evo Džombe opet u finalu Lige prvaka.
– Sve je bilo super do finala. Kad tamo, Barcelona. Opet Barcelona. I naravno da sam izgubio i peto finale – rekao je Mirza.
Živim s tri ženske
Bližila se trideseta, a Mirza još nije imao osvojenu Ligu prvaka. I onda je došao taj dan. Tog 30. travnja 2006. godine Džomba je konačno osvojio Ligu prvaka. U finalu je Ciudad Real dvaput bio bolji od Portlanda za koji je igrao Ivano Balić.
– Znao sam da mi je to posljednja prilika. Znao sam da tko izgubi nikad neće osvojiti Ligu prvaka. Ispalo je da Balić nikad neće osvojiti Ligu prvaka – istaknuo je.
VEZANI ČLANCI:
I bio je u pravu. U svojoj zadnjoj sezoni u Ciudad Realu ispao je u četvrtfinalu. Balićeva osveta bila je slatka. Navijao je Mirza za rukometnog Mozarta da se domogne finala, ali Nikola Karabatić i Kiel mislili su drukčije i zaustavili ga u polufinalu.
Džombu trenerski posao nije zanimao. Nije ga zanimao ni rukomet. Kad god bi se igrala neka važna klupska ili reprezentativna utakmica u Rijeci, uvijek bi pitali domaće rukometne djelatnike – a gdje je Džomba? Svi su samo slijegali ramenima.
– Ma, uopće me ne zanima posao rukometnog trenera. Nisam ja za to. Kad odigraš tako puno utakmica u životu, onda ti se više i ne gleda uživo. Pratio sam uglavnom utakmice putem televizora – kaže Mirza.
No nije mogao dugo bez rukometa. Izabrali su ga prije šest godina za predsjednika rukometnog saveza Primorsko-goranske županije.
– Kako to gordo zvuči – predsjednik. Dobro, ta uloga mi nije oduzimala puno vremena. Pitali su me da pomognem, pristao sam i uvjerio se kako je sve to jadno. Nije bilo novca – kazao je Mirza.
Kad ga već nije zanimao rukometni posao, zanimalo ga je graditeljstvo. S prijateljem iz igračkih dana, Senjaninom Maglajlijom, krenuo je u gradnju apartmana, prvo na otoku Krku, u mjestu Šilo. A potom su gradili u Zadru, Rijeci...
– Evo, baš sam gradim nekoliko vila s bazenom u unutrašnjosti Istre, a imam i jedno gradilište u Kostreni, tamo gdje trenutačno živim. Mnogi su mislili kako ću kad se oženim i osnujem obitelj ostati u Zagrebu, no odlučio sam se za nešto mirniji život na moru. I nikad to ne bih mijenjao. Živio sam i trenirao u puno gradova, ali Kostrenu ne bih nikad mijenjao.
Jedno vrijeme bili ste stručni komentator na jednoj našoj televiziji kada su se igrala velika rukometna natjecanja.
– Uh, najstresnije mi je bilo gledati onaj polufinale u Parizu 2017. godine. Zlatko Horvat samo je trebao pogoditi iz sedmerca za ulazak u finale. Bio sam u tom trenutku uvjeren da će ga zabiti. Kada mu je Bergerud obranio, nisam mogao doći k sebi nekoliko dana. Kad je bio dosuđen sedmerac za nas, počeli smo skakati, grliti se. Nismo mogli vjerovati kako nas je sreća pomazila. U jednom trenutku netko je sa strane pitao – tko će pucati. Ja sam onako cool rekao: "Kako tko, pa Zlaja" – prisjeća se Džomba tog trenutka i dodaje:
– Kada je Zlaja promašio, uhvatio sam se za glavu i sjeo na obližnji trosjed. Nisam mogao ništa reći sljedećih nekoliko minuta. Taj promašaj pokazao se kobnim jer u utakmici za treće mjesto nismo uspjeli sačuvati ni plus osam protiv Slovenije. I danas sam mišljenja da je Horvat morao šutirati. Njega je zeznulo što je bila velika stanka između dosuđenog sedmerca i realizacije. Sekunde su prolazile, a Horvat je počeo razmišljati kako i kamo pucati. I to razmišljanje odvelo ga je u promašaj. Da je onako vruć odmah šutirao, zabio bi pogodak. Opet, i promašaji su dio utakmice. I sam sam puno puta izvodio sedmerce. Bilo je i promašaja, ali oni me nisu pokolebali. Naprotiv, nakon svakog promašaja želio sam odmah šutirati sljedeći jer znam da dvaput zaredom ne mogu promašiti.
Slobodno vrijeme provodi s obitelji, uz suprugu Belmu te kćeri Unu i Adu.
– Živim s tri žene i vjerujte mi da sam u kući zadnja rupa na svirali. Nitko me ne sluša. Nisam strog, a svi me gaze – rekao je Mirza koju je suprugu upoznao dok je vodila dvije popularne TV emisije – "Pobijedi Šolu" i "Večera za pet". Vjenčanje su obavili na Trsatskoj gradini u Rijeci, a goste je zabavljao Halid Bešlić.
Nedavno ste bili na novoj operaciji?
– Da, morao sam operirati kralježnicu. Bio sam kod doktora Stanislava Pehareca u Puli. On je vrhunski stručnjak, bio je dio stručnog stožera na početku hrvatske rukometne reprezentacije, sigurno zaslužan za zlatnu medalju u Atlanti 1996. godine. Operacija je odlično prošla, bio sam još sedam dana na oporavku kod njega u Puli. Bez obzira na to što ga dugo nema uz reprezentaciju, kod njega i dalje dolaze vrhunski igrači, ne samo iz Hrvatske, nego i inozemstva.
I kako se sada osjećate?
– Super, kao nov. Vraćam se svojim dnevnim obvezama. Malo posao, a malo više obitelj i igranje s kćerima – zaključio je u velikom razgovoru početkom ove godine za Večernji.
