Cijeli svijet obilježava stotu obljetnicu početka Prvog svjetkog rata. Hrvatska ima velikog pisca koji je upravo o tom ratu napisao neke od svojih najboljih, ali i najpotresnijih stranica. Pišući o ratnoj klaonici Miroslav Krleža je pisao istinsku antiratnu prozu, onu kojoj se uvijek vrijedi vraćati. Na sasvim nov i inventivan način vratili su mu se redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Matis radeći predstavu "Hrvatski bog Mars", koja je u subotu, 20. rujna premijerno izvedena u Dramskom kazalištu Gavella.
Na samom početku predstave na sceni je tek dvoje ljudi, očito naši suvremenici, dvije stolice. Počinje svojevrsna psihoanalitilka senasa. Teraupeutkinja vodi čovjeka u njegovo stanje svijesti. Krležini junaci tako postaju PTSP-ovci, ali teško je reći je li ih više "oštetio" rat ili život kojeg sada žive u korporativnom kapitalizmu, gdje ljudi, brakovi i egzistencije pucaju zbog pritisaka na poslu, konkurencije, banaka... Otvarenjem zastora seansa postaje vlak na putu za front, vojarna u kojoj se nemilice vježba napad bajonetima, bojište, baraka 5B... Ali opet to nije samo Krležin svijet. Redatelj, uz pomoć sjajne scenografije Jurgena Kirnera, naglašava ideju da se Prvi svjetski rat i sve što je sijedilo - Jugoslavija, Drugi svjetski rat, komunizam, socijalidam, Domovinski rat - u ljudima zapravo vrti u krug. Jesu li ljudi uvijek isti? Može li se iskoračiti iz tog začaronog kruga?
Na sceni su slike i biste: Stepinca i Tita, Gotovine i Tuđmana... oružje, Kniferov meandar, spomenik u Jasenovcu, ori se Severinima "Djevojka sa sela"... Krležine riječi u tom okruženju podcrtavaju svoju svevremenost, njegovi junaci iz barake 5b danas doista mogu biti neki niže rangirani bankovni službanici.... Je li sve isto?Hoće li sutra imati što jesti?
U središtu priče je Ivan. On je zapravo Krležin Vid Trdak, čovjek, seljak, domobran, još sa zemljom pod noktima odvučen u rat, onaj koji ne zna zašto se i za koga bori, koji je kod kuće ostavio ženin grob i sinove od jedne i tri godine, onaj koji će ostati bez obje noge. Glumi ga Amar Bukvić, s mnogo energije i snage, pokazujući istinsku glumačku inspiraciju. Na žalost, izostala je prava pomoć od savjetnice za jezik Đurđe Škavić. Kada je Vid, Amar kajkavski govori iritantno neuvjerljivo. Njegov je kajakavski miljama dalekeo od jezika koji je Krleža imao u svojim ušima, onog koji zvoni iz "Balada Petrice Kerempuha" kada ih govore izvorni kajkavski govornici (ne svi, naravno), a razmjeri te govorne katastrofe čak su i redatelju Slovencu trebali probijati uši kada na sceni progovori sjajni Franjo Dijak kao Jokl.
Na žalost, baš na tom detalju predstava koja je imala sve predispozicije da bude odlična (izbalansirani ni su sve autorski elementi: kostimi Marine Ćopo, glazba Drage Ivanuša, svjetlo Zdravka Stolnika, a tu je i nadahnuta glumačka ekipa u kojoj se posebno ističu još i Sven Medvešek, Pavle Vrkljak i Nenad Cvetko) postaje tek obična. Taj je pravi i sočni kajkavski ovdje neophodan da naglasi suprotnost onoga nekada i ovoga danas, ali i njihova moćnu vezu. To je autorska ideje ove predstve, njena najveća snaga, ono što Krležu danas čini toliko aktualnim. Na sreću, takav se kajkavski i te kako da brusiti i izbrusiti.
>> Krležine pripovijetke o Prvom svjetskom ratu na kazališnoj sceni
>> Otišao s mjesta ravnatelja Gavelle, pa si smislio novo radno mjesto
