Sve počinje posljednjom večerom. To nije pogrešno: Mnogo je toga počelo u svijetu posljednjom večerom. U prvi tren vidimo slikariju. Onda počinje glazba, slikarija ide u nebo te imamo čast vidjeti apostole u živom prijenosu. Doduše, nisu u punom sastavu, recesija je, štedi se na apostolima. Neki su zaglavili u prometu. Uzalud među njima tražim onoga koji će uskoro biti razapet. Tu je ulogu za se rezervirao sam redatelj. Tko će biti Juda, slutim. No dobro, riječ je o kolektivu apostola, gluma je ovdje kolektivna, predstava je organizam. Razumijem: diplomirani apostoli. Oni izvode prvo od nekoliko presvlačenja na sceni. Mi se grdno varamo u pogledu tih nadahnutih sretnika. Iza historijskih kostima kriju se neki crni ljudi. Apostoli su imali tu prednost da su, kao originali, bili šareni. Ali to je bila tek obmana čula. U biti, oni su – ustaše. Da ne bi bilo neke dileme, neki od njih nose na kapama oznake svoje pripadnosti.
Žvakanje hostije
Kako se ovdje evocira događaj koji se zbio davno (prije gotovo dva tisućljeća), jasno je da se oni koji su se ispilili uniformirani, a u okviru jedne prohodale slike, nalaze u ne osobito dobrom stanju. Riječju, ustaše su dosta nervozni. No ja još uvijek navijam za predstavu. Ali rađa se i sumnja. Možda bi bilo bliže istini ustvrditi da su ustaše htjeli biti apostoli nego da su evanđelisti i ostali, iz društva za stolom 0033. godine p. n. ere, bili i ustaše? Spasitelj potonjih, to jest ustaša, nije nosio trnovu krunu, nikoga nije spasio iako je obećavao te nitko od onih koje je dao zaklati nije uskrsnuo, srećom ni on sam. Sloboda u kontekstu "autorskog projekta" valjda dopušta da se stvari preokrenu tako da posljedica, u smislu onoga što slijedi, postane uzrok (post hoc ergo propter hoc). Ovdje je raskrinkana "apostolska crkva" kao već oduvijek ustaška.
Nemojte se smijati, kao što sam se ja smijao u "Zajcu". Prisjest će vam. Pokušajte isljedniku ukazati na to da je problem s autorima predstave što nikada nisu čitali marksista "tople struje" Ernsta Blocha pa zucnuti da je kršćanstvo pracrkve bilo revolucionarno "gibanje masa". Dobro znam da je hrvatski kler, osobito onaj visoki, bio umiješan u ustaški pokušaj države. Lustracija, o kojoj tako rado poju ljudi Crkve, imajući na umu nešto drugo, u tom je njihovom aspektu izostala. Ali čak se i kod Stepinca, koji je dao zvoniti u čast Pavelićeva nadolaska, javila dilema jer nije mogao "uskladiti principe svoje vjere i principe stvarnosti".
Zločin je uglavnom jednostavan, ali njegovi tamni uzroci nisu. Tamo gdje Frljić hita odgovoru, valja staviti pitanje. On nema strpljenja za "suptilnosti", postavljajući "vrlo preciznu dijagnozu" (cit. O. F). U njegovoj predstavi izgleda tako da u apostolima drijemaju ustaše, i to oduvijek. Oduvijek – to je dosta dugo. Zamislimo kako je cvrčku drijemati kao kukuljica na maslini gotovo 20 godina prije nego što se odvaži obratiti se dragoj u vezi onoga za čim žudi. Kako li je tek bilo ustašama u kukuljicama apostola? K tomu, neki od tih dvijetisućgodišnjih cikada bivaju raskrinkani kao žene. Jačaju danas glasi da bi žene mogle biti crkvene dostojanstvenice, o njihovu ornatu nije još ništa odlučeno.
Ustaše potom dolaze na proscenij te grdo gledaju u publikum. Novo otkriće: svi imaju srca, možda od pečenog tijesta. U predstavi se obilno žvače hostija, što je u redu, Frljić je vegetarijanac (kao i Hitler). Meso, ono krvavo-sirovo, pridržano je formaciji ustaša koji su mesojedi. Što se tiče pitanja srca, još uvijek ne vidim neki specificum u odnosu na šest i po milijardi naših suvremenika koji su uglavnom opremljeni srcima. Dosad sam zaključio da su apostoli bili prerušeni ustaše, a da ustaše imaju srca koja mogu nositi i izvan uniformi. To je često praktično.
Kamasutra drugog rata
Sve je ovo bio tek uvod, iako je prošla već četvrtina predstave koja traje manje od sata. Slijedi – raspašoj! Ustaše se pretvaraju u orgijastički kolektiv koji se opušta, olakšava, riječju, svršava, na posve tipičan ustaški način: trljanjem spolnih organa dok se ne postigne odgovarajuća temperatura. Tako nekako izgleda Kamasutra Drugog svjetskog rata. Temperatura prizora već je veoma povišena. To tjera zaključku.
U kutku uma ponovno mi se javi crv sumnje. Ponajprije, promiskuitet, orgije, pa i one s ritualnim ubojstvima, tijekom povijesti pripisuju se suparničkim religijskim sljedbama. Takve su stvari kršćani već oduvijek podmetali Židovima kao preludij pogroma: jer da su Židovi jeli malu djecu te od njihove krvi pravili svoje sveto tijesto. Ovdje pak orgijaju "kršćani". Daljnja primjedba krije se u jednostavnom pitanju: je li samozadovoljavanje sučeljenih formacija bitno različito? Riječju, jesu li se partizani zadovoljavali na neki drugi način? Rat je uvijek doba raznoraznih oskudica. Znam da će vam ovo zvučati bedasto. Ali primjedba je uvjetovana razinom ove "vrlo precizne dijagnoze". Pišem samo o onome što sam vidio, a vidjeti nisam smio.
Predjeli grijeha
Naime, ako su ljudi u crnom jednostavno jedna grupa koja se predaje animalnom, i to iz potpuno nevidljivih razloga, onda bi Frljiću trebalo ukazati na to da u samom animalnom nema nikakvog zla, pogotovo pak ne zla kao apsoluta! Kršćanstvo se tu koleba. No ako se životinji odrekne duša, onda se tu nema što spasiti, pa je i priča s prvim grijehom bez uporišta u životinjskom carstvu. To što mi neke svoje praktike pripisujemo zvjeradi, strašna je nepravda prema njima. No kršćanstvo progoni put, putenost, a to bi spadalo u regiju ispod pupka.
To je ona regija u koju je redatelj prognao hrvatske fašiste u liku kazališnih ljudi, a onda i one koji su spram njegovih praktika skeptični. Prognao ih je u one predjele gdje obitava grijeh, a to je odluka koja bi mogla biti u vezi s njegovim naukovanjem.
Potom dolazi lijepa domislica, nažalost neiskorištena: Bogorodica s crvenom zvijezdom prođe kao bijeli kip. I nestane. Tu se mogao otvoriti prozorčić u neku bolju predstavu.
Počinje prvi prazni hod. U jednosatnoj predstavi postoji 20 minuta praznog hoda: naoko se zbiva nešto, ali to nešto argumentaciji ne pridonosi ništa. Iako razumijem da je repeticija mater svekolikog učenja, ona je ujedno i sredstvo zaglupljivanja.
Daljnje orgijastičko zaoštravanje uzaludan je pokušaj da se izrazi nešto skaredno što bi još moglo zapanjiti buržuje u publici, a u smislu starog slogana koji su dadaisti ukrali Baudelaireu: Epater la bourgeoise! Prvo, gdje su ti buržuji danas kad svatko zna da je naša srednja klasa deklasirana do jaja; i drugo, što još u svijetu može bilo koga iznenaditi, a u vezi je s petljanjem po tjelesnim otvorima kolikogod da ih ima, kad je oblast ljudskoga tako silno proširena da je nekom spolnom "aberacijom" nemoguće izazvati javnu sablazan? Zar bi prvi redovi publikuma imali osjetiti neki ushit time što su bombardirani prezervativima?
Time što si ustaše uzajamno guraju štapove i križeve u stražnjice? Je li to najvažnija differentia specifica pokreta Ante Pavelića? Pa da se barem radi o svastici... Možda bi zbog oblika svastikina užitak bio veći? Kako je to moglo biti lako da je tako bilo! Da su se ustaše od partizana razlikovali samo vrstom onanije! I kako je to sve skupa naivno! Kako – nemaštovito...
Gdje je tu "hrvatsko glumište"? Bukovčev zastor? Slavni je zastor prvi dao otfrkati kao dio predstave Ljubiša Ristić u režiji drame "Kamov, smrtopis", a pisala se godina 1978. prošlog stoljeća. Samo, Ristić je taj zastor stvarno povezao s predstavom, a Frljić nije povezao ni s čim. Nekoliko prvih lopti ne čini dobru utakmicu. Doživio sam u teatru svašta. Ali kondomima me još nisu gađali. Ne znam jesam li pravilno protumačio ovaj vapaj za kontrolom rađanja, koji gestualno proizvode ustaše kao povampireni kršćani (!), ako ga vidim u slijedu aktualnog nauka pape Franje koji se i dalje čvrsto drži gumice?
Ručni rad
No još sam na predstavi, pomalo i u njoj, a crv sumnje radi: Nemam nikakvih iluzija o tome što je hrvatsko glumište danas. Ali ništa od kritike te zlokobne "konglomeracije" ne nalazim u predstavi. Vidim hrpicu lažnih apostola u maskeradi koja se, čim odloži uniforme, učini hrpom leševa ugušenih plinom iz slavina. U literaturi o Jasenovcu ne spominju se tuševi, oni su značajka njemačkih logora. Naspram industrije smrti kakav je bio Auschwitz, Jasenovac je ručni rad. Na mnogo učinkovitije načine mogao je Frljić pokazati zločin.
Slobodan sam uputiti na video Brezovčeve režije "Petog evanđelja" u ZKM-u. I Brezovec se doduše za tu priliku odrekao gledališta, ali je na sceni zaista organizirao jedan antropološki laboratorij. Kazati nešto o stvarnim uzrocima zla bilo bi važno zbog novih naraštaja koje podučavaju revizionistički, a da se i ne govori o tome što slušaju kod stola. Ali dvojcu je stalo jedino do toga da nekolicinu kolega upišu u ustaše; njih su dvojica predani agitatori.
Vidim nadalje da su prazno gledalište okupirali ljudi u crnom koji gromovito pjevaju. Zašto Frljić moćnom predstavom ne zaposjedne to gledalište, već ga prekriva kulisom ili naprosto zamata u mrak? Ne ćute li se oni koji u njemu pjevaju osamljenima gledajući iz loža prazan parter? Što je skrivila zgrada HNK u Zagrebu koju Frljić tu i tamo, zasad u maketi, spali? A HNK riječki osuđuje na – prazninu.
O djetetu na scenu govorim nerado jer me u dvjema scenama ispunjava nelagodom. Sve stoji do toga kako se što napravi. No već je stari Goethe rekao sljedeće: "Svak onaj tko u umjetnost uvede dijete može računati sa sigurnim uspjehom".
Eto što je kod njih tako enervantno: Kalkil! Oni računaju u prvom redu sa sigurnim uspjehom, ali i s odbijanjem onih koji se ne daju uvjeriti pojednostavljenjima. Dvojac uzima za dokaz da je uvijek u pravu zato što ga tako mnogi napadaju, štoviše, i iz suprotnih tabora. Umjesto da im to bude signal da nešto rade temeljito krivo, njima je to dodatni začin. Dakako, daleko im je od pameti kakav kaos unose u politički i kulturni kontekst. Uvijek se začudim kad vidim što sve ljude veseli.
U današnje doba strogo je propisano da na svakom proizvodu koji se nađe na polici mora stajati deklaracija proizvođača: što je u piksi, što u lati, od čega je i kako spravljeno... U Novostima sam pročitao takvu deklaraciju, sparenu s reklamom. Predstava, ponovit ću ..."daje vrlo preciznu dijagnozu fašistoidnosti društva u kojemu živimo".
Malo me stvari na svijetu zanima toliko kao "dijagnoza fašistoidnosti" bilo kojeg društva, a naročito našega. Moja ushićenost temom bijaše na neki način pretprogramirana. U konzervi na kojoj piše – goveđi gulaš – uistinu je goveđi gulaš, a ne na primjer, smrznuti miš, osim tu i tamo. I pazi 'vamo: Frljićeva predstava jest gulaš. U njoj svega ima, to j' istina... Ali o dijagnozi "fašistoidnosti društva" nema ni govora, čak ni tu i tamo. Tek silna buka na kanalima. Moje razočaranje odgovara, svojim dimenzijama, mojim očekivanjima.
Vrlo kršćanski nazori
Unatoč tome što se puerilna pakost ovdje nije baš kreativno izrazila, jedine ŽIVE OSOBE u Frljićevoj predstavi jesu SLIKE(!) na gaćama glumaca. Venerini brežuljci i tuste pozadine postaju nešto kao Zidovi srama s kojih se smiješe lica raskrinkanih! Zašto su baš stražnjice Zidovi srama? Zato što je svekoliko zlo – ispod pupka. U jednom staromodnom smislu, taj je nazor vrlo kršćanski. Dok je Sotona još hodio Zemljom kao dlakava muha, taj je prijan, u ikonografiji, znao povući za sobom pozamašnu stražnjicu. Frljić nas obavještava o signalima svoje podsvijesti iz doba naukovanja. Zašto misli da je to zanimljivo, ostaje mi zagonetkom. Smijem valjda reći da u tome ne vidim ama baš nikakav trag dijagnoze fašistoidnosti "u Hrvata".
Teško je ovdje govoriti o udjelima glumaca, a trebala bi o tome nešto reći svaka kritika. A to zato što je u ovom konceptu glumcima bilo teško nositi se sa slikama živih ljudi od kojih su pola njih, mislim na slike, mogli vidjeti jedino u zrcalu.
Iako u svom rodnom gradu koristim prednosti nevidljivog čovjeka, u Rijeci mi to nije uspjelo. Primijećen sam kako plješćem i jedan je glumac dobio zadatak izvijestiti o tome "dom i svijet". Teško je tu biti prav: kad plješćeš, ne valja, kad ne plješćeš, onda si neprijatelj. Ako ne dođeš, tada pišeš i govoriš o onome što nisi vidio. Kad i vidiš, bolje ti je šutjeti. U protivnom ćeš biti onaj koji piše ZATO što je vidio. To je, ali, još veći grijeh. I eto me u gabuli: kako iz toga izvući glavu, da se ona, premda sam pljeskao, šakom vunbacitelja koji mi puše u ovratnik, ne stvori pljeskavicom?
Međutim, pljeskao sam uredno, zajedno s prvom pratiljom, Ms. Banović, kojoj međutim, to nije priznato. Hajd' sad ti dokaži!
Ja poštujem svačiji rad, tako isto rad glumačkog proletarijata, čak i ako držim da je rezultat toga rada – utaman. Možda čak utoliko više.
>> Da je 1939. Oliver Frljić bi me predao partijskom krvniku
Reagirali bi rijecani da je izvedba dotakla partizane.