Da je literarni potencijal kave, barem na ovim našim prostorima koji su na vlastitoj povijesnoj koži itekako osjetili tursku vladavinu, iznimo velik, lucidno je shvatila popularna književnica, ali i sveučilišna profesorica književnosti Julijana Matanović.
Pa je napisala i u Mozaik knjizi kod urednika Zorana Maljkovića objavila čitav niz priča, ali i biografskih i autobiografskih tekstova čija je okosnica ipak to neobično, zamamno i mitsko crno piće koje neki uporno oskrvnjuju toplim ili hladnim mlijekom.
Ali kava ipak nije čaj, barem ne onaj pretenciozni popodnevni engleski, koji nekako već i po vremenu pijenja asocira na elitizam.Istini za volju treba priznati da je kava nekada, barem na ovim geografskim prostorima, bila piće koje se ljubomorno čuvalo za najužu obitelj i najbolje prijatelje, za najdublje tajne i za najveće emocije i događaje u životu.
Ali, da se odmah razumijemo, i za svakidašnje, ponajprije susjedske, usputne jadikovke. Danas kava sve više postaje površno poslovno piće, uobičajen poslovni čin i obavezni poslovni ritual kojem je krajnji cilj zaraditi što više novca i nekom nepoznatom vlasniku u nepoznatom dijelu svijeta omogućiti što veći profit.
No u novoj knjizi Julijane Matanović kavi je vraćena njena obiteljska i romantična, a onda i antropološka ekskluzivnost, to je i dalje piće uz koje se ćeifi i koje se ponekad i ponegdje jako oprezno peče u šišu, a ispija se od ranog jutra pa do kasnog popodneva, u iznimnim slučajevima može i navečer.
Knjiga “I na početku i na kraju bijaše kava” napisana je pitko, toplo i sentimentalno, onako kako Julijana Matanović već dulje ispisuje, slobodno se može reći, najomiljenije stranice hrvatske suvremene književnosti. No upravo ta sentimentalna proza s jakim ženskim nabojem idealan je domaći pandan stranim autoricama koje se svojim svjetskim bestselerima uspješno bave ženskim sudbinama u ovom svijetu u kojem muškost ipak dramatično gubi svoje stoljećima klesane prednosti.
Ali svijet koji uživajući ispija Julijanine literarne kave i kavice ipak je svijet opsjednut prošlošću, svijet koji je živio izuzetne ljubavne priče i snažne emocije, svijet malih gradova u kojima žive veliki građani, svijet nekih bivših država u kojima su vladala pravednija i ravnomjernija moralna pravila i svijet koji je unatoč globalizaciji i tehnološkom napretku itekako čvrsto ugrađen u budućnost. A u tom svijetu u kojem su sjećanja često snažnija od trenutka postoji jako puno manjih i većih tema koje opsjedaju ljudske misli i o kojima piše ova naša domaća čuvarica tuđih, ali i vlastitih tajni. I dok neke autoričine tajne s onim tako često korištenim literarnim ključem običan čitatelj i može otključati bez puno muke, neke mu ostaju trajno nedostupne...
A u tom Julijaninu kavenom književnom kotlu s patinom, pažnju čitatelja sasvim će sigurno privući priča “Samo jednom se ljubi”, jedan od najuspješnijih dijelova ove razigrane knjige u kojoj spisateljica tako plastično piše i o velikim povijesnim ličnostima koje je obilježilo i ispijanje kave. Među njima posebno mjesto pripada filozofu Martinu Heideggeru i njegovoj ljubavnici Hanni Arendt o kojima autorica inspirativno piše u priči “Volite li još kavu, Hannah?”.
A ako vam se čini da kava možda i nije zavrijedila ovoliko literarne pažnje, onda poslušajte Bachovu kantatu o kavi i osvjedočite se o neupitnom utjecaju koji je taj napitak doista imao u ljudskoj povijesti.
