Svi koji su 13. svibnja 1990. došli u Maksimir gledati
utakmicu Dinama i Crvene zvezde gledali su ne samo nogometnu utakmicu
nego i puno više od toga, a da tada vjerojatno nisu niti
znali. Gledali su zadnju maksimirsku utakmicu Dinama i Crvene Zvezde i
ujedno kraj Jugoslavije. Provokativno ponašanje Zvezdinih
navijača poznatijih kao "delije", milicajsko štićenje
provokatora i pendrečenje BBB-a, očajnički skok Dinamova kapetana Zvone
Bobana na jednog milicajca te prekid utakmice bili su zapravo
pokazatelj onoga što se sprema: rata protiv Hrvatske.
Od maksimirske utakmice najpamtljivijim je bio upravo prizor Dinamova
kapetana koji se suprotstavio milicajcima s pendrecima i s
pištoljem o pojasu. Možda odmah i nije izgledalo tako, no
ubrzo je ta Bobanova slika dobila i puno veće značenje od jedne slike.
Vrlo je brzo postalo jasno da Dinamov kapetan zapravo simbolizira
tadašnju Hrvatsku, goloruku i očajnu, ali odlučnu da se
brani i suprotstavi agresiji i sili.
Današnjim osamnaestogodišnjacima sve to može
izgledati nategnuto, i kao patetično pretjerivanje. No realnost je tada
već bila gora od maksimirskih zbivanja. Miloševićevci su već
dobivali vojni raspored, zaduživali oružje i uniforme.
Tadašnji vođa Delija, a kasniji zloglasni ratni vođa, Željko
Ražnjatović poznat kao Arkan nije Delije u Maksimir doveo na izlet.
Niti je on u grad svoga djetinjstva došao na
štrukle. "Mitinzi istine" već su prerasli u ratnu histeriju,
koja će se ubrzo pretvoriti u "balvan-revoluciju". Delije
što su te svibanjske nedjelje došli u Maksimir
nisu došli na pivo i perece, nego da bi pokazali svoju
bahatost i moć miloševićevske politike koju su predstavljali
i obožavali.
Delijama je maksimirska utakmica bila demonstracija
silništva, priprema za rat, za njego prenošenje s
tribina na bojišnicu. Biti delija ni prije 20 godina nije
značilo samo biti navijač. Crvena zvezda i prije je bila
više od nogometnog kluba. Uz SANU, "Prosvetu" i "Politiku",
među najznačajnije srpske institucije brojila se i Crvena zvezda.
Srpski književnik i ratni huškač Brana Crnčević prije rata
je pisao: "Zvezda je simbol srpskog identiteta." Delije su i prije
utakmice s Dinamom slovili ne samo za promicatelje takvog identiteta
nego i za najmilitantnije njegove provoditelje. Najzornije je o tome
svjedočila njihova navijačka ikonografija i pjesme koje su na tribinama
pjevali. Posebno bahato i provokativno 13. svibnja 1990. u Maksimiru.
Milicajci ih nisu sprečavali, pokazalo se da milicija u Maksimiru nije
zbog Delija, nego zbog BBB-a.
Nakon što su u Zagrebu iskazali svoju privrženost
beogradskoj ratnoj i ekspanzionističkoj politici, Arkan će od
navijačkih hordi početi stvarati Srpsku dobrovoljačku gardu. Delije će
ostaviti navijačke šalove i klupske zastave, a odjenuti
uniforme i zadužiti kalašnjikove. Arkan će se od navijačkog
vođe pretvoriti u ratnoga, koji će od Delija najprije formirati srpsku
dobrovoljačku gardu, koja će se poslije pretvoriti u njegove zloglasne
Tigrove. Njihov ih je jednako zloglasni zapovjednik s tribina odveo na
vojno vježbalište, a s njega u rat protiv Hrvatske.
Nekadašnji su pripadnici Delija ostali najzadrtiji
arkanovci, ostavši zapamćeni po svojoj okrutnosti. Od Delija
su u hrvatskoj ostala samo traumatična ratna sjećanja. Prije 18 godina
Delije u Maksimir nisu došli navijati, nego provocirati,
testirati hoće li se tko suprotstaviti njihovu izazovu. Na maksimirskim
se tribinama pokazalo da krupni i uočljivi natpis na jednoj zagrebačkoj
fasadi "Generali, Hrvatska se ne boji!" nije obična i prazna parola. Te
se nedjelje vidjelo što BBB-ovci i patriotska Hrvatska
misle; da se Hrvatska kani braniti, da se Delije u njoj neće igrati.
BIJEDA POLITIKE
