Nešto poslije ponoći Branka je ogrnuta u deku zebla na prozoru. Tupa od praksitena i tjeskobe iščekivanja doimala se poput šišmiša na prozoru usnule zgrade. Gledala je u pravcu gostionice Kod Masnog u kojoj se uvijek opijao.
Otišao je rano poslijepodne po prašak za pecivo i orahe u obližnji Konzum i otada se nije vratio. Vani je bilo minus petnaest. To što zebe i što će sljedećeg dana biti nesposobna izgurati normu za šivaćim strojem, nije bilo jače od nesanice.
Dok je Masni radio obračun, ostavio bi stalne goste iz susjedstva ako su pristojni još pola sata za rekapitulaciju zajedničke večeri. Rat je završio prije vijeka jedne ljudske mladosti, a ostao im je stalnom temom. Imali su svoje razloge. Iza reda garaža na pločniku prema zgradi, pojavila se tamna silueta. Odahnula je. Pokušavao je držati ravnotežu u širokim koracima.
Teturao je korak ulijevo, korak udesno. Nekoliko puta nije dolazio kući i po dva, nekad tri dana. Tad se opraštala s njim, ali bi uskrsnuo sav obamro od trovanja cigaretama i pićem. Danima je kuhala čajeve i pileće juhe. U danima oporavka bio je najbolji na svijetu. Zanos višednevnog dobročinstva priskrbio bi mu prevelik osjećaj zasluga. Krug bi se već tog dana u poslijepodnevnim satima zatvorio zajedno s pomičnim vratima šanka kod Masnog.
Približio se zgradi. Slušala je kroz odškrinuta vrata kako pokušava naciljati bravu. Pazila je da je ne čuje jer bi je u protivnom gadio glasnim uvredama dok bi se penjao do stana: “Kurvo, droljo, glupačo, propala bi da mene nema. Nitko te osim mene nije htio. Pogledaj se kakva si”, tada bi vikao.
Zaista, počela je zamjećivati kiselu grimasu lica i kako su joj kolutovi oko očiju sve tamniji. Sjećanja na molitve što joj Bog nije poslao dijete, tada bi dobila novi smisao. Promijenili su pet stanova do sada, sve zbog njezine nelagode pred susjedima. Vidjela je više puta Juru iz prizemlja pijanog.
Bio je smrdljiv kao čep na boci ustajala piva. A i neki Zdenko iz susjedne zgrade provodio je poslijepodneva kod Masnog. Taj je imao troje djece i suhu ženicu koja je uvijek ljubazno pozdravljala kao da je sve u najboljem redu. Uspio se popeti do trećeg kata. Branka se zavukla u postelju i pretvarala da spava. Srce joj je tuklo po ošitu.
Damir je tresnuo o ulazna vrata i stropoštao se na linoleum hodnika. Mrmljao je pogrde i nespretno se dizao na drhtave noge. Branka je poput miša izmučenog u klopci disala tiho moleći za san da prespava još jednu Damirovu sivu sjenku.
Oteturao je do kuhinje i osvijetlio je otvorivši frižider. Izvukao je kolut jegera, zagrizao ga, potom zavitlao u kut. “Jebem ti mater, da ti jebem. Nemam ništa pošteno ni za pojesti, ja branitelj i dragovoljac Domovinskog rata. Junak i spasitelj kukavica i pizduna izdajničkih. Mi smo vas spašavali.
Pizda vam materina jugonostalgičarska i srbofilska, svima.” Derao se koliko je mogao. Branka je davno zaključila da je najbolje šutjeti. Slušala je kako mokri u umivaonik iz kojeg će smrdjeti sljedećeg jutra. Usnula je izmučena kad se smirio odjeven i u cipelama na drugoj postelji. Zahrkao je kao da konj rže.
Alarm iz mobitela zvonio je u pet i trideset. Vani je bila noć, hladna i pusta kao ona koja ju je ispratila na spavanje. Iz Damirova kuta smrdjela je rigotina. Tupa od premalo sna, spremila se u tišini kuhinje, i s otpijenih par gutljaja kave pošla na posao.
Damir ju je dočekao poslijepodne zavučen u postelju. Stan je smrdio na kiseli vonj utrobe pijanca. Branka je u kupaonicu ušla začepljena nosa i utrpala pobljuvano rublje u perilicu. Damir je sklupčan šutio. “Ja ovako više ne mogu. Dosta mi je tvojih bljuvotina.” Izgovarala je Branka spremajući nered pijanstva...
“Sreo sam jučer Dugog ispred Konzuma. Zvao je na piće, dobio je drugog sina. Bio je tamo Zdenko i Jura. Poslije su došli Špica i Vlado. Oprosti. Obećajem, neću se nikad više napiti. Ovo mi je bio zadnji put.
Potražit ću pomoć.” “Oprosti, oprosti! Iz tvojih usta ove riječi su istrošene, otrcane. Odavno više ne vjerujem u njih. Zaljubljena glupača od dvadeset dvije godine nije primjećivala prikrivenog alkoholičara. Ljubav! Čista podvala.” “Nemoj tako, Branka. Stalo mi je. Nisam dugo pio. Kad sam se zadnji put opio?
Kad je Štef dobio stan od Ministarstva branitelja.” “Želim otići. Trebala sam to prije učiniti. Kako si me samo jeftino umirivao i vraćao k sebi. Malo zagrljaja, i ja bih popustila.
Učinio si me jeftinijom od uličarke.” “Nemoj tako, Branka. Nemoj nikamo ići. Pokušat ću se liječiti. Piće je jače od mene.” “Jače od tebe, od mene, od zajedničkog života, od ovih odurnih prizora i smrada? Tek sad mi je jasno koliko je to izgubljeno vrijeme.” “Nemoj nikamo ići. Nemamo kuda ni ti, ni ja. Gotovo smo ostarjeli.
Oprosti za uvrede, sve ću ti nadoknaditi.” “Što ćeš mi nadoknaditi? Vrijeme još nitko nije vratio. Ubio si me. Nisam ni primijetila kad se to dogodilo. Samo sam jedan dan osjetila da sam bespovratno mrtva.” “Ne znam ni sam kako, nekako ću ti sve nadoknaditi.”
Prošlo je nekoliko mjeseci kako se Damir suzdržavao samostalnih izlazaka. Društvo gostionice kod Masnog izdaleka je pozdravljao.
Odlazio je na grupne terapije odvikavanja od pića. Susjedi su Branku i Damira nekoliko mjeseci sretali kako zajedno u večernje sate izlaze lijepo odjeveni i vraćaju se kasno. Jednog poslijepodneva vrativši se s posla Branka nije zatekla Damira kod kuće.
Na stolu nije ostavio poruku. Spustila se noć, Branka je povremeno odlazila na prozor. Pred zgradu je stao policijski auto. Dvojica u uniformama čitali su kućne brojeve.
Ušli su u Brankin ulaz. Pozvonili su joj na vrata. Otvorila im je blijeda i šutljiva. Nakon “Dobra večer” slijedilo je pitanje: “Jeste li vi Branka Šurbec? Jeste li vi supruga Damira Šurbeca?” “Da”, tiho je odgovorila Branka. “Nažalost, došli smo vam reći da smo na poziv hitne i društva iz gostionica kod Masnog našli vašeg supruga mrtvog. Umro je za stolom u društvu.
Po pričanju prisutnih bio je vrlo pijan. Obdukcija će točno pokazati o čemu je bilo riječ. Ovo smo našli pokraj leša.” Policajac je pružio plavu kuvertu sa službenim pečatom Ministarstva branitelja. Branka je otvorila kuvertu. Raširila je dopis. Bilo je to rješenje o dobivanju stana na ime Damira Šurbeca.
