Perspektiva ne dopušta slijepima da vide, zapisao je u 18. st. Georg Christoph Lichtenberg. Kada sam prvi put pročitao tu misao nenadmašnog aforističara, pomislio sam: Zgodna dosjetka, zavodljiva, premda malo pretjerana – perspektiva jest važna, ali ne može posve izigrati pogled ni izbjeći stvarnost. Međutim, sâm sam neočekivano potvrdio oštrinu te misli, i to u slučaju francuskoga grada Rennesa.
Kad god bi netko spomenuo taj grad, pred očima bi mi se pojavila ista stvar – slika nogometnog trenera Frédérica Antonettija. Nizak čovjek, nabijen, obrijane glave, nervozno šeta uz aut liniju, maše rukama i glasno daje upute igračima. Taj sam prizor toliko puta vidio na televiziji. I svaki put sam pomislio: On doista ima autoritet, ne bih njegovim igračima bio u koži. Budući da o Rennesu nisam znao gotovo ništa, moja mi je nogometna strast ponudila zamjensku sliku. Fizički izgled trenera nogometaša Rennesa (kasnije sam doznao, podrijetlom Korzikanca) pretočio sam u sliku grada. I preda mnom je stajao grad kojim su dominirala visoka betonska zdanja, radnički grad na čijim su se rubovima uzdizali tvornički dimnjaci (gotovo bih se kladio da barem dva pripadaju željezari), discipliniran grad – danju francuski siv, noću pomalo opasan, s puno asfalta, pokojim razočaranim pijancem i ovećom skupinom heavy metalaca. Moja mi je komocija ponudila razrađenu priču. I nehotice me pretvorila u fantastičara.
Igrom slučaja u rujnu 2012. godine prispio sam na željeznički kolodvor u Rennesu. Od tog trenutka počelo je rušenje moje predodžbe o gradu. Temeljito i definitivno. Doživio sam ga kao iznimno miran i prozračan grad, brižljivo uređen, organiziran po mjeri čovjeka, s obiljem zelenila, u finoj simbiozi s rijekom i kanalom, s puno staza za hodače i bicikliste. Prepun je studenata i mladih ljudi, načičkan restorančićima koji odzvanjaju smijehom, plijene vedrinom. Svaka zgrada u središtu dio je povijesti, priča koju treba otkriti. I najstrpljiviji će fotograf teško naći kut iz kojeg će zabilježiti kakav prizor, a da mu se pritom u kadru ne pojavi cvjetni grm, krošnja ili bršljan. Već nakon dva dana Rennes me do te mjere oduševio da je niotkud izronila rečenica: Kada bih se opet rodio, lako bih se mogao zamisliti ovdje.
Oho, daleko si se zaputio! – opominje me unutrašnji glas. – Nisam znao da tako lako odustaješ od sebe. Gdje je Rennes iz tvoje glave? Gdje je Frédéric Antonetti? Zar i tebe mogu fascinirati razglednice? Zastao sam, okrenuo se oko sebe pa odlučio kupiti novine. Doista, nisam li malo pretjerao, nisam li perverzno počeo uživati u destruiranju vlastite slike grada? A novine su već na naslovnici najavljivale bretonski derbi Rennes – Lorient. To, to moram vidjeti, živnuo sam i ubrzao korak.
Prije nego sam kupio kartu, kako običaji nalažu, kušao sam bretonski specijalitet – galette saucisse, pečenu kobasicu u palačinki. Sočan, pun okus pratio me čitavo prvo poluvrijeme. I nedvojbeno bio važan začin igri na terenu i ugođaju na tribinama. Gotovo ispunjen stadion – malen, sređen, dobrog pogleda na travnjak, s puno ulaza i prolaza. Ispod mene obitelj – majka, otac, tri sina i kći u dobi od pet do osam godina (u bojama Rennesa od glave do pete), iznad zaljubljeni par, lijevo skupina mladića, desno dvoje umirovljenika. Svatko prati utakmicu na svoj način – uzdahom, pljeskom, povicima ili šutnjom. A na suprotnoj strani stadiona, uz aut liniju moj stari znanac: Frédéric Antonetti. Momčad mu igra loše, gubi. Antonetti šeta, dovikuje, maše, širi ruke, stavlja ih u džep, okreće se prema klupi, prigovara sucu, naposljetku spušta glavu, odustaje. Gotovo kao na televiziji. Kažem gotovo, jer ovako s tribina taj čovjek ne ulijeva strah, čak mi djeluje simpatično i pomalo blisko.
Fréd, smiri se, početak je sezone, sve će doći na svoje mjesto – tješim ga u sebi.
Nakon svega, nemam ništa kazati u svoju obranu. Stari je Nijemac očito bio posve u pravu: „Perspektiva ne dopušta slijepima da vide.“ U mom slučaju, kada sam ugasio televizor i otvorio oči, ugledao sam sasvim drugi prizor. Bilo bi međutim naivno odmah povjerovati u njega. Ako ne zbog perspektive, onda zbog sjećanja na okus galette saucissea.
