Netko je, namjerno svjestan posljedica, ostavio prozor otvoren. Mahnitalo je jugo i koltrine su lelujale otvarajući i zatvarajući, kao zastori, prizore u saloči. Nekoliko upaljenih lukjernara na buralu, poslužen čaj od majčine dušice u tankim porculanskim šalicama na stolu, davno uvele bijele rusice u kristalnoj vazi i nekoliko ostavljenih izblijedjelih fotografija poispadalih iz rastvorenog albuma uspomena.
Točno na onim stranicama na kojima, među ostalim uredno i simetrično zalijepljenim slikama, nedostaje jedna od njih. I malo jato vrabaca koje ju je uvijek pratilo. U daljini. Kada bi se htjela ukazati. Njih tri, u bijelim prozračnim haljinama nijemo sjede. I zdvoje. Broje uzdahe vjetrova preostale do sutona.
Tankim staračkim prstima, nekoliko trenutaka kasnije, prebiru sijede vlasi i osluškuju udaljeni huk mora, plov dalekog brodovlja i usplahirene čiope iznad krovova. Još, trenutak ranije, zbrajale su i oduzimale svoja godišta. Davna jutra bezbrižnih i razdraganih djevojčica. Raščupanih pupica i nespremljenih postelja gdje su se ponekad skrivale ispod lincula. I smijale gospođama koje su u saloči ispijale svoje crne i bijele kave. Prizore izmišljenih putovanja i uspomena sanjanih susreta.
Željne ljubavi, zabranjenih strasti i sanjanih avantura. Ili, koju minutu ranije, cjelova po vratu i golim ramenima, spominjale su se kao dodire plahih leptira. Zov mirisne bijele prostrte posteljine i sudbinski pjev morskih dubina u njihovom dušama. Moskari, iz njihovih ruku, rezletjeli su se po sobi kao crne ljepirice. I ostajali na ormaru među poslaganim šipcima, dunjama, jabukama i sasušenim, u kitama skupljenim, grančicama masline, lovorike, pelina i ružmarina. Vezanim mirisnim buketima s fjokama od svilenih vrpci.
Obješenih na davno zahrđale čavle u modre, kao vene, od vlage nagrizene fuge zidova. Očekivale su - vrata će se otvoriti i propuh će u sobu, jednu po jednu – jednu po jednu sjenu uvući u nove, još nedokučive, poodmakle sutone starenja, odustajanja, nostalgije i možda miris rusica iz davnih raskošnih đardina njihove mladosti ponovno oćute. I Zelenci će ih, snjevale su, nakon što siđu sa zvonika uzeti za ruku i zabalat će s njima kotradancu odocnjelih života.
Plesat će s njih dvije a treća će se odmarati. Onda će se zamijeniti, pa će ona prva koja ostane bez daha prepustiti onoj odmornoj svog bronzanog viteza. I sve tako dok ne klonu. I ne počinu. A Zelenci će, kao i uvijek, uredno zvoniti ure. Jedan pa drugi. Drugi pa prvi. Bubati svojim velikim čekićima u staro zvono tamo gore visoko na zvoniku. Da ih svi čuju. I vide. Dok u zvono udaraju. Ne znajući za njihov tajni ples.
Htjele su. Željele su. Voljele su. Sanjale su. Bile su. I ostale. Sestre sirene u molitvi. Sjene ugaslih pogleda koje se, požele li se pokrenuti sputane gustim isprepletenim nitima paučine, ne dodiruju. Utihnule odavno. Ne dajući se još uvijek žive iako sve usporenije i izgubljenije u svojim kratkim, od nekoliko sitnih koraka, dugim šetnjama oko stare trpeze. I praznih stolica uokolo na kojima su, jednom davno, odložile slamnate šešire kada su se posljednji put vratile iz đira đardinom onim ustaljenim putem od lovorika do čempresa i obratno.
Dogorijevao je i tinjao u njima plamen želje. I tihog pjeva koji su samo one razumijevale. Kada bi pokušale zvati. Uzaludno. Sve od daha i uzdaha. Tišina i šutnji. U utihama koje su ih uzimale. Uvijek kada bi zapuhalo jugo i kada bi se Grad skupio u pupoljak. Bijeli i mirisni. Od latica magnolije prije nego li će se stisnuti u šišku.
I takav ostati. Ostavljen na kamenom odru u spomen na onog koji ode. Onog iz albuma svake od njih. Sa istih bezbroj puta gledanih, listanih, paranih i lijepljenih stranica. Od kada su pošli. Svaki svojim razlogom, povodom i slutnjama. Zauvijek. Iz njihovih života. Negdje.
Bili su prijatelji. Njihova generacija, možda godište ili dva stariji. Strpljivo su ih obilazili, darivali i voljeli na način kako su to one željele. Postajali su s vremenom dijelom obiteljskog kruga koji je svojom osobnošću i autoritetom okupljao njihov strogi otac uglednog imena, vrijednog imanja i važne uloge u svim gradskim poslovima.
Onim javnim i onim drugim koji su se dogovarali na tajnim sastancima nekolicine izabranih što je ostalo zabilježeno u skritim spisima gradskog arhiva kojemu se izgubio trag kada je njihov otac, posljednji preostali, umro nakon duge i teške neke nepoznate bolesti. Svaki od njih koji su napustili sestre, imao je svoje neispunjene želje, ali isti razlog.
Dijelili su isto prezime a njihovim imenima su, kada su se rodili, roditelji častili svoje jednako slavne potomke. Po kojima su se nazivale ulice i trgovi Grada. O njima je ostalo zapisano svjedočanstvo gradskog kroničara dugog pamćenja i pronicljivih opažanja.
Zapisano na požutjelim listovima okupljenim u posebnom fasciklu debelih kartonskih korica na kojima je, krasopisom i crnom tintom, bilo napisano “Usudi i sl.”. Nekim čudnim putevima obiteljskih veza i interesnih prijateljstava ti “papiri” došli su do sestara koje su lako otkrile i prepoznale stvarna imena skrivena iza onih šifriranih. I ne slučajno odabranih namjerno ženskog roda iz lokalnog herbarijskog nazivlja: Azaleja, Tuberosa i Glicinija!
Onaj prvi najstariji (skraćeno kasnije spominjan kao “A”) godištima je skupljao raznobojne listove papira, listiće raznih formata ispisane nečitljivim rukopisima, račune, otrgnute stranice raznih knjiga, crteže, skice, pisma, iskorištene recepte i sve do čega bi došao obilazeći sljedove soba, saloča i hodnika sablasno praznog ljetnikovca. I sve je ostavljao u kartonskim koricama s komadima konopa kojima bi ih zavezao da se ne raspadnu i da se hrpe papirića ne prospu.
Posvuda. I uokolo. Kuda bi išao nosio je ono što bi toga dana skupio. I ponovo vraćao u svoju svim i svačim zatrpanu sobu. I uvijek bi iznova obilazio ljetnikovac, s novim prikupljenim snopovljem papira prošetao Gradom i vraćao se. Čudno su ga gledali kada bi prošetao Placom i svojom omiljenom poljanom gdje bi u podne hranili golubove. Navikli na njegovu čudnu pogrbljenu pojavu, uvijek u zimskom sivom velikom kaputu, da ga nisu obadali. Samo bi poneki od njih, onako više za sebe, tiho šapnuo: “Gle, opet šeta svežanj rukopisa!”.
Dovoljno tiho da se ne čuje. Drugi, mlađi (kodnog imena “T”) jednog je poslijepodneva naslikao: maslinu, agavu, nekoliko borova, livadicu punu smilja i bosilja i maslačaka, rascvjetalu žuku posvuda, divlju smokvu, mladice magnolije, dva-tri brežuljka u daljini, oblaka nekoliko, jato galebova i tri prozračne vile zaustavljene u igri. I onda, nezadovoljan njihovim reakcijama kada im je naslikao lica, sliku sklonio u potkrovlje. I ostavio je. Zaboravivši da ju je uopće naslikao.
Trećeg, najmlađeg (skraćenog imena “Gl.”) zaticali su sutoni uvijek u Portu zagledanog u daljinu kako glasno priziva sirene. I nju spominje. Znajući da je uvijek negdje drugdje. U nekom đardinu gdje visoki rastu čempresi, cvjeta kupina, miriše vrijes i sve je zeleno od niskog raslinja i drače koja raste između hrpa kamenja nekih davno razrušenih ljetnikovaca i ribnjaka s ustajalom vodom u kojoj cvjetaju modri lopoči.
Sestre sirene molile su i te noći. Dugo i predano. Odsutne i odlutale u svojim molitvama. Raščupane palme u klaustru njihovih života stenjale su pod naletima vjetra dodirujući svojim dugim granama kamene stupove koji su, uredno razmaknuti, omeđivali arle sa zasađenim sezonskim cvijećem. Malim nasadima cvjetnih grmova na koje je njihova pokojna majka bila iznimno ponosna.
Ne propuštajući uvijek rijetkim posjetiteljima ukazati na svoje umijeće i vještinu. Zaboravile su davno sestre na nježno plave maćuhice, i ne tako davno posađene mladice čerošpanja, i u posebnim grastama posijane sjemenke nekih egzotičnih biljaka koje su im, sa svojih prvih putovanja, jednom donijeli mladi časnici duge plovidbe. I kapetani koji su ćućeli njihovu majku kada je ostala udovica. Umorne, klonule su pred zoru i pozaspale.
Odlutavši kao i uvijek u svojim snima. Promrzle same i ostavljene na drvenoj klupici. S krunicama spletenim među hladnim dugim blijedim prstima. I nisu se budile. Niti kada je veliko zvono sa susjednog samostana najavilo zoru. I odzvonilo noć. Tamo u Gradu. Dolje.
Gdje sve je skladno, šesno, alegorija, svjež zrak, miris kopra, mažurane i nježni šapat. Gdje se ne susreće, ostavlja, moli i želi. Gdje tople padaju kiše i rijetko pušu maestrali. A sve je od papira, voska i stakla. Gdje su ptice zaustavljene u letu. Obuzdane u pjevu. I gdje se samo ponekad, slučajno, naranča otkotrlja niz ulicu.
