U trenutku kad pjevačica kojoj svi znaju ime, a mnogi kod nas ne znaju ništa o njoj ili znaju vrlo malo, rasprodaje pet koncerata u Areni Zagreb, počinje uobičajena kuknjava domaćih elitističnih i nacionalno prekomjerno borbenih higijeničara duha, o tome kako su nas osvojile "cajke". Taj pogrdni izraz možda je prvi u nizu koji bi trebalo izbaciti iz upotrebe, mada se udomaćio kao svakodnevna uvreda koja razlikuje "nas" od "njih". A tko smo to "mi" i što inače slušamo, kad smo već tako fini i pametni?
Nejasna ostaje činjenica zbog čega svi ti ljudi "visokog ukusa" ne podrže drukčiju glazbu ili iskoriste priliku za čuti nešto stvarno dobro po njihovoj volji, pa u većem broju ne dođu na ostale koncerte kad već kukaju da nema dobre glazbe. Čime bi i u praksi pokazali da njihov ideologizirani ukus nije samo blaćenje drugih iz "regiona" (čitaj Srbije ili BiH), nego podrška nekim trećima, ili prvima.
Dobar primjer je i 14. Zagreb Jazz Festival koji se održavao nekoliko tjedana, a na tih sedam koncerata bilo je otprilike 400 ljudi po nastupu u Kerempuhu, Petom kupeu ili maloj dvorani Vatroslav Lisinski. Među imenima koje smo vidjeli bilo je mnogo nominiranih za predstojeću dodjelu nagrada Grammy, o kojoj će svi mediji žustro izvještavati početkom iduće godine. Pa ipak, samo po nekoliko stotina ljudi svjedočilo je sjajnim koncertima koji su bili među najboljima ove godine kod nas.
Za grad od gotovo milijun stanovnika i nije puno. Pomalo mi je žao da se u publici na ovim koncertima nađe puno prijatelja, novinara, filmaša, muzičara, kulturnih radnika svih fela, 400-tinjak ljudi nije previše, a čini mi se da bi mnogi koji bojažljivo zaziru od jazza, a recimo vole rock, uživali do jaja koliko je tu sjajne svirke bilo. No valja reći, nije ta glazba ni elitistična ni "teška", nego su ljudi nezainteresirani.
Naravno da to nije program za arene i velike dvorane, ali možda je ovo omjer, kao i u politici kod nas, između populizma i nečeg finijeg što kod nas može proći. Ili ne može. Jer slušali smo zaista svjetski prvorazredne svirače. Još 500 ljudi više po koncertu bilo bi kao da smo u Rimu ili Berlinu, a da se sve ovo događalo u velikom Lisinskom pa da se kao u Royal Festival Hallu, recimo, pojavi 1800 ljudi, mogli bismo reći da smo prava metropola. Ovako nismo.
Mogu se okladiti unaprijed da će sličan broj ljudi biti i na koncertu Nine Romić koja 29. studenog u Močvari promovira svoj posljednji, peti album "Jezero" u sklopu programa "Začarana Močvara" koji je pokrenula prije deset godina, mada ga više ne vodi. Nina Romić je karika koja ostaje, a ne nedostaje, između prvih pothvata Dunje Knebl i Lidije Bajuk prije tridesetak godina i nove generacije ponajboljih domaćih kantautorica, kada su nove domaće prvakinje ženskog pisma uhvatile "vlak" sa sličnom scenom u svijetu.
"Jezero" je sasvim drukčiji album od prethodnog "Sloboda" iz 2018., graciozna ploča koja je nedavno objavljena i na vinilu, a na kojoj se Romić od proširenog benda vratila intimnijoj, često i solističkoj svirci. Uz pomoć ključne suradnice Jelene Galić na kontrabasu, mandolini i glockenspielu te u suradnji s producentom Silvijem Bočićem, Leom Beslaćem, Brunom Vorbergerom i Tomijem Novakom snimila je jedan od najboljih domaćih albuma ove godine. Pet godina prošlo je od "Slobode", kao što je tada prošlo četiri godine od njezina prethodnog albuma, a na promociji u malom pogonu Tvornice okupilo se tada 300-injak ljudi kako bi uživo čuli jedan najboljih albuma te godine kod nas. Čini se da je 300, 400 ljudi maksimum što se tiče svih sličnih okupljanja kod nas.
To što sam tada pisao mogu ponoviti i danas. Nije lako ženama na domaćoj glazbenoj sceni. Pritom mislim na zahtjevnije autorice koje imaju i komercijalni potencijal, samo kad bi širu publiku zanimalo nešto sofisticiranije od "cajki" kojima cvjetaju ruže i po noći. Upravo taj problem s težim pozicioniranjem inteligentnih i sposobnih žena na domaćoj sceni čini nas sasvim suprotnim događanjima u inozemnom svijetu, kad nove pjevačice, poput indie dueta Lucius, vokalno prate Rogera Watersa u Areni Zagreb. Prvi put gledao sam ih godinu prije u Parizu kao predgrupu koju je Jack White izabrao za svoju turneju, jer je znao i htio odabrati nešto novo i drukčije.
Nova domaća ženska autorska scena daleko je bogatija nego što to najšira publika zna. Od albuma Lovely Quinces, Irene Žilić, Miriiam nadalje, postoji garnitura jakih autorica koje nikako da dođu u prvi plan zanimanja najšire publike, ako to uopće i žele. No ono što je u svijetu generator rasta nove scene kod nas prolazi sramežljivo, kao dio stalne ženske borbe za svoj glas, od Sabora nadalje, pa bi i dio famozne Istanbulske konvencije mogli zaposliti i na tim problemima.
Prvijenac Nine Romić "Daljine" iz 2010. općepriznati je klasik. Kad sam pregledavao unatrag nekoliko godina pronašao sam da su mi i njezini prethodni albumi "Ptice" i "Stablo" svake godine izdavanja ulazile na top-10 popis najboljih domaćih albuma, kao što će i "Jezero" ove godine. Pa kako to da uz jaku podršku kritike široka publika još uvijek ne zna za jednu od ponajboljih domaćih kantautorica, ali zna što ne voli i o tome besmisleno razglaba po društvenim mrežama?
