Neka nova biografija Alberta Einsteina doista nije neka vijest. O najvećem fizičaru svih vremena napisano je toliko toga, svaki papir s njegovim imenom prevrnut je barem 50 puta, svaki novi koji se pojavi toliko je rijedak da na aukcijama dostiže cijene od više stotina tisuća dolara.
No “Einsteinova najveća zabluda” Davida Bodanisa, u nas dostupna odnedavno u izdanju Školske knjige, ipak je nešto drugačija. S pravilno odabranim podnaslovom “Život nesavršenoga genija” ova biografija inače uspješnog popularizatora znanosti Bodanisa prikazuje Einsteina kao obična čovjeka koji teško podnosi svoje pogreške i starenje.
Iznenadni pad
Dakle, iako knjiga obuhvaća cijeli fizičarov život, ipak se najviše bavi njegovim poznijim godinama. Odnosno, istražuje zašto je tako veliki znanstvenik posljednjih 25 godina svojeg života bio praktički zanemaren od svojih kolega te su njegove zamisli nailazile na čvrst zid odbijanja. I u najavi knjige stoji kako Bodanis vješto tumači da se naznake tog iznenadnog pada mogu naći u Einsteinovim najranijim uspjesima i osobnim kvaliteta koje su najprije bile njegove prednosti. Mašta i samouvjerenost sjajno su ga poslužile kada je istraživao građu svemira, no nakon otkrića na području kvantne mehanike one su upravo katalizator njegove propasti kao znanstvenika. Očito je da je upravo činjenica da je tek čovjek uvjetovala da nije postigao još i više do kraja života. Osim što je, i to je vrlo dobro poznato, imao velikih pogrešaka u svojem privatnom životu, Bodanis će se pozabaviti onime što je i sam Einstein nazvao svojom vlastitom pogreškom. Naime, kada je shvatio da njegove jednadžbe ne potvrđuju postojanje statičkog svemira, uveo je kozmološku konstantu koja se u jednadžbama pojavljuje kao grčko slovo lambda. No kasnije su opažanja Edwina Hubblea ukazala na svemir koji se širi. Svoju lambdu proglašava svojom najvećom pogreškom. No 90-ih godina prošlog stoljeća potvrđivanje postojanja tamne energije koja uzrokuje ubrzano širenje svemira prkoseći gravitaciji oživljava njegovu kozmološku konstantu kojom se objašnjava to širenje. Danas se kozmološka konstanta i dalje proučava. Dakle, Einstein nije pogriješio s kozmološkom konstantom. Njegova je pogreška negdje drugdje, utvrđuje autor.
Bog se ne kocka
A to je u tvrdoglavom Einsteinovu odbijanju da prihvati radove drugih fizičara poput Wernera von Heisenberga koji je utvrdio kako se subatomska čestica ponaša nepredvidljivo, ne prema, kako je Einstein mislio, točno utvrđenim zakonitostima. Činjenica da je taj jedini put kada je prihvatio znanstveni dokaz ispalo da je, kako je mislio u to vrijeme, pogriješio nagnala ga je da kasnije odbacuje sve znanstvene dokaze koji se nisu slagali s njegovim teorijama. Prije svega, dakle, praktički sve teorije iz područja kvantne mehanike.
– Bog se ne kocka – govorio bi Einstein i dalje ne odustajući od svoje teorije da iza svega stoji neki egzaktni zakon. Svome prijatelju Maxu Bornu koji je prihvatio Heisenbergove nalaze objasnio je kako se “kvantna mehanika zasigurno nameće. Ali unutarnji mi glas govori da to još nije prava stvar. Pa onda? Heisenberg je izlegao veliko kvantno jaje, u Göttingenu u to vjeruju. Ja ne.” Ni Heisenberg osobno nije uspio uvjeriti Einsteina u načelo neodređenosti. To nije uspjelo ni danskom fizičaru Nielsu Bohru. No upravo je Bohr na konferenciji fizičara 1930. godine u Bruxellesu konačno pobijedio Einsteina u njegovu nastojanju da pobijedi kauzalnost. Shvatio je, naime, da je Einstein zanemario vlastitu teoriju relativnosti pa je upravo nju upotrijebio da bi pokazao kako je veliki fizičar u krivu. Jasno, uz veliko Einsteinovo poniženje. Tako je Bohr i u praksi potvrdio svoj odgovor na Einsteinovu tvrdnju kako se Bog ne kocka svemirom: “Einsteine, prestani govoriti Bogu što da čini.” Nikada više nije Einstein bio na takvim sastajanjima, zapisuje Bodanis, nikada više nije pokušao pobijati Bohra ili Heisenberga u javnoj raspravi. Samo, nije nimalo promijenio svoje uvjerenje da je on i dalje u pravu, a njegovi protivnici u krivu. Svoju je utjehu genijalni fizičar tada pronašao u glazbi, prije svega u Bachu i Mozartu. Sve je to prekinuo rat.
Pogledajte otvorenje izožbe o Nikoli Tesli:
Niels Bohr morao je pobjeći iz Europe, učinio je to RAF-ovim bombarderom u kojem su ga od nepoželjnih očiju sakrili u prostor za bombe te je zbog manja kisika – gotovo umro. Priča Wernera von Heisenberga također je poznata. I sam je ismijavan zbog suradnje s nacistima, no nakon kraja rata ipak se nalazi među vodećim ljudima nekoliko važnih institucija.
Albert Einstein otplovio je s tadašnjom suprugom Elsom za Ameriku iz Belgije 1933. godine da bi samo dan kasnije nacisti upali u njegovu kuću i temeljito je opljačkali. Dobio je profesuru na Princetonu, no trend njegove izolacije iz svjetskih znanstvenih tokova nastavio se.
Niels Bohr boravio je 1939. godine dva mjeseca na Princetonu. Einstein ga je izbjegavao, nije mu dolazio na predavanja. Iako nekada veliki prijatelji, genij fizike nije mogao podnijeti da je Bohr još u središtu svjetskog istraživanja, a on to više nije bio.
Ovi na slici su zaista jedini zaslužili biti na otvorenju izložbe. To su sve do jednoga stručnjaci koji od svega što se tiče otvorenja izložbe kuže jedino kilu - dvije janjetine i pokoji gemišt. No, možda jedino dame na slicii janjetinu nakon izložbe zalijevaju šampanjcem. Ah, što volim takvu Hrvatsku!