ZKM je još jednu koronasezonu slavodobitno završio, s dva gostovanja koja su rasprodala dvoranu. Prvo su gledatelji vidjeli plesno-akrobatski spektakl “Back to Dance” talijanske skupine Kataklò, a zatim, dvije večeri zaredom, gostovanje Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, s dramskim klasikom Tennesseeja Williamsa “Tramvaj zvan žudnja”.
Na temelju prijevoda Ive Juriše dramu je režirao (ali i odabrao scenografiju i kostime) Paolo Tišljarić. Mladi redatelj ujedno je i mladi ravnatelj ovog kazališta, koji je od 2019. godine, otkako je preuzeo ravnateljstvo nad najjužnijim hrvatskim kazalištem za koje kaže da radi za cijelu županiju, doslovno preporodio taj teatar, ali i ansambl kazališta.
Njegov “Tramvaj” u mnogočemu se vraća izvorniku, ali i nudi svojevrsno novo čitanje ove drame. Redatelj istražuje ono animalno u ljudima, u ljudskoj žudnji. On svojim muškim likovima na glave stavlja inačice kaubojskih šešira te tako jasno naznačuje potrošenost društva koji se zaklinje u iste šanse za sve, onog što i danas volim nazivati “američki san”, a što je oduvijek tek pusta tlapnja i proizvod političko-marketinških mašinerija.
Zbog prizivanja istine koja se krije iza autorovih rečenica i situacija, na trenutke predstava ostavlja krajnje brutalan dojam. Raspad glavne junakinje, potpomognut nasilničkim uplitanjima grubih muškaraca, koji nemaju (i ne žele imati) razumijevanja za finese ženskih duša, dočaran je mnogo jasnije nego u drugim uprizorenjima ovog klasika.
Da, Blanche Dubois proganjaju demoni iz njezine prošlosti, ne zna se nositi sa stvarnošću i ona je izgubljena duša u trenutku kada izlazi iz tramvaja i kreće u stan svoje sestre i njezina muža. Ali, Tišljarić jasno pokazuje, ona je također i silovana i zlostavljana žena od koje svi, pa i njezina sestra, okreću glavu. Tako “Tramvaj” postaje kazališna priča današnjih dana, ona koja se tiče svih nas.
Takvu junakinju sjajno igra Senka Bulić. Ona je drukčija Blanche, manje u snovima o slavnoj prošlosti i prvoj ljubavi, a mnogo više u stvarnosti u kojoj svim snagama nastoji sakupiti komadiće sebe koje su muškarci razbacali na sve strane. I zato njezin krik: “Ja ne želim stvarnost, ja želim magiju” ovdje poprima sasvim drukčije konotacije, jer nema te žene koja bi mogla živjeti u njezinoj stvarnosti. Za takvu Blanche Senka Bulić je kao stvorena. Čini se i jedini mogući glumački izbor.
Glavni oslonac na sceni joj je Marjan Nejašmić Banić, dubrovački gost, glumac HNK Split, u ulozi Stanleya Kowalskog, ulozi koja mora biti jaka baš poput glavne ženske. Na sreću, on je čvrst, jasan i precizan, fizički dominantan u ulozi kojoj težinu dodaje i činjenica da je u svijest gledatelje utisnuta u izvedbi velikana kalibra – Marlon Brando.
