U četvrtak će, 19. prosinca, u zagrebačkom kinu Grič biti održana premijera predstave "Štefica Cvek u raljama života", prema kultnom romanu Dubravke Ugrešić, u režiji Borne Armaninija. Jedna od troje glumaca koji nastupaju u predstavi, Ana - Marija Vrdoljak, govori o tome zašto je ova duhovita priča i dalje aktualna.
Što predstava "Štefica Cvek u raljama života" donosi novoga u odnosu na prethodne predstave po ovom romanu?
Budući da svega troje glumaca sudjeluje u inscenaciji romana, velik dio zadatka je na glumcima. Ranko Zidarić i ja igramo više uloga, dok je Natalija Đorđević u jednoj ulozi Štefice. Sama priča predstave ispričana je humorno, duhovito, u duhu svakog od nas koji unosi spektar svog glumačkog i ljudskog habitusa, Ranko i ja pojavljujući se u više lica, a Natalija kao Štefica. Zanimljivo je da je glavna nit Štefičine priče ispresijecana poetskim i ekspresionističkim dijelovima koji daju predstavi dodatnu dimenziju. Odgovornost je velika jer riječ je o kultnom naslovu, ali nadamo se da ćemo uspjeti ispuniti prije svega vlastita očekivanja.
Vi glumite staru tetu koja živi sa Šteficom i Anušku, Štefičinu prijateljicu . Kakve su njihove uloge u životu glavne junakinje?
Tetka je u mojoj izvedbi starica što je bilo izazovno, iako starice igram u nizu predstava u matičnoj Žar ptici. Život s tetkom iz Bosanske Krupe, koja za publiku duhovita, priča priče u kojoj uglavnom glavni akter umre, za Šteficu je nemoguć. Tetka je dobronamjerna, ali teška. Štefica ima osjećaj da tone. Tu se kao motivatorica pojavljuje Anuška, kao kompilacija svih njenih prijateljica iz romana. Ona želi Šteficu ‘probuditi’ da se pokrene i učini nešto sa svojim životom. No, i Anušku su okrznule njene vlastite ‘šize’, što smo otvorili na probama, samo se ona s njima naizgled bolje nosi. Nadalje, igram pripovjedačicu i glas Štefičinih unutarnjih stanja. Zahtjevno je prebacivanje iz uloge u ulogu, tipski različitih karaktera i različitih funkcija u predstavi. No, odlična smo ekipa, kreativna, puna ideja i podrške i onda je sve lakše.
Je li ova priča, koja je napisana 1981. godine, i danas aktualna - muče li mlade Zagrepčanke koja tragaju za emotivnim i seksualnim ispunjenjem isti problemi kao i Šteficu?
Nije se mnogo toga promijenilo, zapravo me ponovno čitanje iznenadilo koliko je do danas sve ostalo isto pa čak je i teže jer su odnosi još površniji, što smo pokušali i prikazati u predstavi. Teško je biti žena, i ta rečenica koliko je ‘kliše’, toliko je gorka istina. Emotivnom i seksualnom ispunjenju teži svaka žena, uostalom i svaki čovjek. Teže je ako su osobe inhibirane, iskrene i u strahu od odbacivanja nespretno iskazuju svoje želje. Živimo u svijetu superheroja gdje se ranjivost mora dobro prikriti i ostaviti dojam da smo iznad svih ljudskih slabosti. U suprotnom bit ćemo pregaženi. Tu je potraga za emotivnim i seksualnim ispunjenjem na velikoj kušnji. Svi nam govore ‘budi svoja’, a sapete smo (malo)građanskim društvom, zagušene smo receptima kako postići unutarnje zadovoljstvo dok smo emancipacijom dobile još više zadataka i lipsamo dok ih pokušavamo iskoordinirati.
Je li ova predstava tipično žensko pismo i hoće li muški dio publike dobiti neke odgovore na pitanja u ženskoj emotivnosti?
Nije tipično žensko pismo, samo je pismo ispričano iz ženske perspektive. Uostalom, muškarci su danas zbunjeni i ne znaju više što se od njih očekuje. Muški dio publike dobit će mali naputak kako iskreni ljudski pristup ženi može otvoriti sva vrata do njena srca, misli i tijela, naravno ako se dogodi međusobno prepoznavanje. Prepoznavanje je veliki talent, ući u odnos hrabrost, a njegovati ga velika vještina.
Nakon dugo vremena radite predstavu za odrasle. Koja je publika zahtjevnija - dječja ili zrela? I znači li to da ćemo vas sada češće vidjeti na ozbiljnim projektima?
Vezana sam godinama uz dječju publiku, osim kad imamo premijeru ili nam na pretpremijernu izvedbu dolaze pedagozi. Moji kazališni počeci vezani su uz odraslu publiku i veseli me da ću ponovno imati prilike igrati za nju. Dječja publika je specifična, zahtjevna je na jedan drugačiji način. Za nju treba snaga da je se nadvlada i uvuče u priču. Odrasla? Da, drugačija je. Nakon premijere ponovno ću odgovoriti na ovo pitanje. Ali, opet i tu treba biti ‘svoj’, izložiti se, biti jak i ranjiv istovremeno, autentičan, a opet igrati autentičnost, dati publici priliku da prepozna sebe tvom licu ili nekoga koga poznaje. Ako se sve to uspije, onda je to, to! Nadam se projektima koji su ozbiljni, izazovni, nekad neozbiljni, koji me vesele.
