Već dugo Zagreb nije vidio tako upečatljivu predstavu kao što je to ZKM-ov “Hinkemann”, nastao po motivima drame Ernesta Tollera. I već dugo u Zagreb nije došao redatelj najavljen kao wunderkind koji je zrelošću svog redateljskog rada opravdao sva očekivanja.
To je napravio Igor Vuk Torbica, “komponirajući” svog “Hinkemanna” kao istinsku antiratnu odu. A kada negdje pred kraj predstave, kada su sve maske već pale, Jasmin Telalović u ulozi Svodnika proklinje: “Dat će Bog! Bit će rata!”, to su riječi koje na ovim našim prostorima odjekuju posebnom težinom.
Tolle, ljevičar, revolucionar, idealist i zatvorenik, napisao je “Hinkemanna” kako bi upozorio da protiv rata nema lijeka jer on je utisnut duboko u genetski kod čovjeka. Njegov junak vraća se iz klaonice Prvog svjetskog rata kao invalid čija se ozljeda ne vidi. On je na fronti ostavio muškost i u civilni se život vratio kao drugi čovjek. Ne prepoznaju ga žena ni prijatelji... čak ni ratni drugovi. On više ne prepoznaje ni sam sebe, ali bez muškosti vidi bolje, drugačije... sve su mu stvari jasnije. Vuku Torbici, kao i dramaturginji Katarini Pejović, to je okvir za vizualno dojmljivu priču, veliku ansambl-predstavu. Kostimi Doris Kristić su svevremenski, na drvenom podiju (scenograf Branko Hojnik) svaki korak, čak i onaj u ženskoj cipelici odjekuje kao vojnička čizma, a uz sjajnu glazbu braće Sinkauz stupa se i pleše čak i na Beatlese, kako bi se naglasila poanta da ovaj ZKM-ovski Hinkemann nipošto nije samo onaj iz prvog dijela 20. stoljeća.
Ritam predstave je jak od prve scene i uporno se, i ritmički, pojačava. Ozren Grabarić gledateljima najavi, ali i oduzme pauzu, jer nema predaha od muka (i mućnine) koje sa scene sipe u gledalište. Mogli bismo raspravljati je li se cijela priča mogla "stisnuti" za pola sata, jer neki se motivi i prizori ponavljaju, vrte u krug. Vjerojatno bi "Hinkemann" u takvom zgusnutijem obliku imao još "ubojitiji" uticaj na gledatelje, ali i redateljska verzija nevjerojatno je zreli autorski rad u kojem je promišljen svaki detalj i to iz prizme autora koji klasično djelo promatra kroz prizmu vremena u kojem sam živi (promatra i uči).
Redatelj je u ansambl ZKM-a doveo i gosta. Sjajno je odabrao, i iz Gavelle posudio, Ozrena Grabarića, čija je uloga Ceremonijal majstora toliko jaka da doista treba vjerovati riječima mladog redatelja, koji je i prije premijere tvrdio kako je to uloga "napisna" samo za tog glumca. No, nasuprot Grabarića stoji Rakan Rushaidat, u naslovnoj ulozi. Njegov je Hinkemann duboko tragičan lik, uronjen u posljedice rata koje je teško shvatiti iz perspektive običn og čovjeka. Zato zadivljuje način na koji su redatelj i Rushaidat točno "izmjerili" svog Hinkemanna. Nema ovdje patetike i općih tragičnih mjesta, već samo istinski proživljena priča čovjeka koji traži svoje mjesto (i svoju sreću) u svijetu koji je izgubio svaki smisao. I zato im svaki gledatelj bespogovorno vjeruje, osjeća na svojoj koži tu nemjerljivu tragediju osakaćenog ratnika.
Dvojici velikih glumaca, koji su ovdje u središtu priče i redateljeve koncentrirane pažnje, svakako treba dodati i dojmljivu Doris Šarić Kukuljicu (Hinkemannova majka) i sjajnu, nevjerojatno zrelu u zahtjevnoj ulozi, Miju Biondić u ulozi žene glavnog junaka. Ipak ovo ostaje muška predstava, jer glumačko “nadigravanje” na razini Grabarić - Rushaidat vidi se još rjeđe od dobrih predstava i djela dobrih redatelja.
