Kada je René Goscinny, tvorac Astérixa, umro 1977., u Francuskoj je bila atmosfera kao da se u najmanju ruku srušio Eiffelov toranj. Crtane pustolovine hrabrog malog Gala, koje je osmislio s ilustratorom Albertom Uderzom i 1959. kao strip lansirao u svijet, bile su već tada maestralno važan dio francuskog kulturnog identiteta, skoro pa toliko koliko i spomenuti osebujni spomenik na horizontu Pariza. Štoviše, tadašnje nacionalno istraživanje pokazalo je da je dvije trećine stanovništva pročitalo barem jednu od knjiga o Astérixu, a do Goscinnyjeve smrti ukupna prodaja u Francuskoj iznosila je više od 55 milijuna primjeraka, stavljajući Astérixa znatno ispred njegova glavnog (belgijskog) rivala, Tintina. Tako je i prvi francuski svemirski satelit, lansiran 1965., nazvan po Astérixu (što je SAD kasnije uzvratio letjelicama nazvanim Charlie Brown i Snoopy). Postojao je čitav niz Astérixovih spin-off proizvoda, od senfa do praška za rublje, koji su preplavili francusko tržište 1960-ih i 1970-ih. Štoviše, u jednom intervjuu Albert Uderzo rekao je da je jednom na stranici metroa zapazio tri reklame, jednu pored druge, za tri potpuno različita proizvoda, a na kojima su se s jednakim entuzijazmom kočoperili Asterix i njegovi drugovi iz slavnog galskog sela. Bio je to trenutak u kojem je uveo puno stroža ograničenja na proizvode koje njihov junak može reklamirati.
Od tih dana prošlo je ohoho godina, 2020. je preminuo i Uderzo koji je nakon smrti partnera sam i pisao i ilustrirao Astérixa, a strip je i danas jednako slavan pa se cijeli svijet trese od uzbuđenja jer 26. listopada u više zemalja paralelno izlazi 40. tvrdoukoričena grafička novela, naslovljena "Astérix i Bijeli iris", u tiraži od pet milijuna primjeraka. To je šesti strip ilustratora Didiera Conrada, koji je preuzeo seriju 2013. nakon što je Uderzo najavio da se nakon 52 godine umorio, i prvi čiju radnju potpisuje FabCaro, a u izdanju izdavačke kuće Hachette Livre iz Vanvesa, nedaleko od Pariza.
Naime, Bijeli iris naziv je nove škole pozitivne misli koja je započela u Rimu i proširila se većim gradovima od Rima do Lutecije. Razvio ju je glavni lik s naslovnice, "zlikovac" ove avanture, Cezarov liječnik, Isivertuus. On daje životne lekcije, ali je i majstor umjetnosti prevare. Naime, Cezar ima ideju usaditi njome pozitivno stanje duha svojim demoraliziranim trupama u okolici neosvojivog galskog sela, ali ono što nitko nije predvidio je da će filozofija Bijelog irisa koja, među ostalim, preporučuje i jesti manje veprovine, naći svoje sljedbenike i u galskom selu.
Dijeljenje Astérixova sela na frakcije za i protiv Bijelog irisa, odražavajući aktualne trendove u pogledu moderne kulture, ratova i populacijske politike, ali i kulturnih bitaka šezdesetih i sedamdesetih godina, od new age razmišljanja do veganstva. Naravno, ne bi trebalo biti dvojbe na kojoj će strani biti Obelix kada je u pitanju jedenje veprovine, ali što je s Astérixom? Može li se njihovo čvrsto prijateljstvo raspasti? K tome, supruga seoskog poglavice Vitalstatistixa, vrlo je zainteresirana za novi pokret.
Da podsjetimo, Asterix živi oko 50. pr. Kr. u izmišljenome selu na sjeverozapadu Galije, području današnje Bretagne. Selo je poznato među Galima po tome što je jedino koje još nisu osvojili Julije Cezar i rimski legionari. Stanovnici sela crpe nadljudsku snagu iz magičnog napitka koji priprema druid Čudomix. Selo s jedne strane okružuje ocean, a s druge strane četiri rimske utvrde, čija je namjena paziti da Gali ne stvaraju nevolje. Humor koji se susreće u Astérixovim stripovima tipičan je francuski humor koji se često oslanja na aluzije, karikature i stereotipizaciju europskih naroda i francuskih regija. Na svakom mjestu koje posjete, Astérix i Obelix susreću likove i događaje iz svih povijesnih razdoblja. Primjerice, u prvim stripovima "Astérix i Goti", konkretno Goti predstavljaju militaristički poredak koji podsjeća na kraj 19. stoljeća i početak 20. u Njemačkoj. Pri tome, jedan od vođa Gota nesumnjivo podsjeća na Otta von Bismarcka. Sporedne uloge u stripu često mirišu na poznate osobe u stvarnom svijetu u određeno doba. Rimski legionari nacrtani su nalik Stanu Laurelu, Oliveru Hardyju i Arnoldu Schwarzeneggeru. Često se ističu neproporcionalnošću, Uderzovim specifičnim stilom crtanja. Čak su i neke povijesne činjenice pridane Astérixu i Obelixu, primjerice, trganje nosa egipatskoj sfingi, za koju se inače vjeruje da su ga Napoleonovi vojnici uništili kada su je koristili kao metu za gađanje, ili kada Astérix u Britaniji stavi u vruću vodu list, čime se aludira na britansko ispijanje čaja. Ipak, bez obzira na "lutanja vremenskim strojem" po povijesti, svijet Astérixa točno je dočaran životom prvog stoljeća prije Krista.
Od svojeg postanka do danas, avanture Astérixa i Obelixa pojavile su se u više verzija i kao crtani filmovi, snimljeno je i pet igranih filmova, posljednji je kinodvorane punio ove godine, a u čak četiri njih konkretno ulogu Obelixa odigrao je najpopularniji francuski glumac Gérard Depardieu.
Uglavnom, godinama se pokušava odgovoriti na pitanje zašto su te crtane priče o drevnim i, zahvaljujući čarobnom napitku koji im daje nadljudsku snagu, neosvojivim Galima i njihovim nesretnim rimskim protivnicima uopće postale tako uspješne? Odgovora jednostavno nema, a ni njegovi tvorci za života nam ga nisu dali. Naime, Goscinny i Uderzo uvijek su odbijali odgovarati na takva pitanja. Suočeni s novinarima koji, govorili su, pate od "bolesti egzegeze", suprotstavljali su im se blefirajućim i besmislenim pomanjkanjem interesa za tu temu i davali blesave odgovore tipa "ljudi ih vole jer rade smiješne stvari, i to je sve". Jednom je prigodom očajni novinar na talijanskoj televiziji sugerirao (ne baš suptilno) da je možda privlačnost Astérixove borbe protiv Rimskog Carstva povezana s "malim čovjekom koji odbija da ga pregaze opresivne težnje modernog društva". Goscinny mu je sarkastično odgovorio da, budući da na posao ne putuje podzemnom željeznicom, ne zna za male ljude koje je išta pregazilo".
Dakle, ostajući u duhu Astérixovih tvoraca, nećemo tražiti dublji smisao svima omiljenog stripa, već nam valja veseliti se njegovu novom nastavku. O goloj činjenici koliko je i danas popularan, osim 370 milijuna prodanih primjeraka i prijevoda na više od sto jezika, govore i podaci da je samo lani Astérixov park sjeverno od Pariza posjetilo tri milijuna ljudi.
Prvo hrvatsko pojavljivanje Asterixa bilo je u tjedniku "Plavi vjesnik", no je li to bilo već koncem šezdesetih ili u sedamdesetima, to se ne sjećam -- uglavnom, oko 1970. Trebalo bi potražiti u nekoj od knjižnica.