Da, bilo je swinga i itekako je valjalo! Ona polovina publike koja u subotu nije došla u veliku dvoranu Lisinskoga uskratila si je užitak u sjajnom (premda i rutiniranom) nastupu The Duke Elllington Orchestra. U dva sata svirke odškrinuli su pjesmaricu jednoga od najvećih skladatelja jazza i probrali petnaestak između 3000 Dukeovih skladba. Vođa orkestra, klavirist Tommy James, ležerno je vodio kroz program najavljujući kompozicije i zbijajući šale poput one kad je kazao kako je Ellington od svih puhača najviše volio saksofoniste, pa ih je i najviše plaćao, na što je trubač James Zollar iz posljednjeg reda dobacio “da je tako i sada”.
Orkestar, koji neprekidno djeluje od 1920. godine, nastup je otvorio svojim zaštitnim znakom, skladbom “Take the ‘A’ Train” (koju je zapravo napisao Dukeov kompanjon Billy Strayhorn) te je krenuo redati uspješnice, od urnebesno odrađenog “Caravana” do “Balcony Serenade”, koju je James najavio kao svoju najdražu Ellingtonovu skladbu - ovaj tjedan. U drugome dijelu nastupa vokalne epizode odigrale su domaće snage. Massimo Savić nipošto se nije osramotio izvedbom mjuziklovske “Lush Life”, a Lela Kaplowitz briljirala je u standardu “It Don’t Mean a Thing...”. Kao jedan od vrhunaca koncerta valja izdvojiti pianissimo verziju “Mood Indiga”, a nakon što su članovi orkestra ispraćeni ovacijama, za dodatak su T. James, basist Hassan Abdul Ash Shakur (jedini član orkestra koji je svirao s Dukeom) i sjajan bubnjar Dave Gibson izveli trio verziju “In My Solitude”. Autentično, opušteno, suvereno - ponovilo se što prije!