U jednom od svojih nedavnih intervjua Manu Chao je rekao: “Slava je kao
bolest. Nekima smeta toliko da se ne mogu slobodno kretati i
zabavljati. Ali bolje je biti slavan, nego nezaposlen s djecom koju
moraš nahraniti, slava nije stvarni problem.”
Iako nedvojbeno jedna od najvećih zvijezda u današnjem pop-univerzumu,
Manu se slobodno kreće po cijelom svijetu, vozi se javim prijevozom i
taksijima, priča s prolaznicima na ulici i moglo bi se reći da je
razvio otpornost prema toj bolesti.
Međutim, za mnoge njegove kolege i druge slavne osobe slava je uistinu
problem – opasan, potencijalno čak i smrtonosan virus koji je u
današnje vrijeme još i dodatno mutirao. Pojavom interneta i reality
televizije, tabloidski pristup informacijama koji briše granice između
zabave i vijesti definitivno je odnio komercijalnu pobjedu nad
tradicionalnim novinarstvom, pretvorivši kulturu opsesije slavom u
unosnu industriju za jedne, a lutriju za druge – one zahvaćene tim
virusom.
Jim Morrison - predoziran
Otkako postoji zabavljačka profesija, postojali su i slavni koji su
u
određenom trenutku izgorjeli ili pali s oblaka slave. Lista
autodestruktivnih “celebrityja” podugačka je i dobro poznata: od Judy
Garland do Owena Wilsona, ili od Elvisa Presleyja do Pete Dohertyja.
Ali nešto je danas drugačije, jer tehnologija je umnogome promijenila
opis posla i slavnima, zauvijek ukinuvši granicu između javnog i
privatnog, a promjena se može sumirati u samo tri fraze: bilo što, bilo
kada, bilo gdje. Izreka da je i loš publicitet publicitet, možda zvuči
kao olako izrečena u ovom kontekstu, ali ta stara istina može zagorčati
život mnogima.
Slavni na meti svima
Pitajte samo Lindsay Lohan, američku pjevačicu, glumicu i manekenku,
koja već pola svog mladog života (21 joj je tek) provodi pod povećalom
medija – naravno, ako je uopće možete uhvatiti negdje između boravka u
klinici za odvikavanje od ovisnosti i sudnice.
Amy Winehouse
Zahvaljujući digitalnoj fotografiji i World Wide Webu, svatko tko
posjeduje mobitel s fotoaparatom potencijalni je paparazzo i sve što
slavna osoba napravi – od izlaska iz limuzine bez donjeg rublja ispod
haljine (Britney Spears) do dovikivanja rasno obojenih primjedbi
ljudima iz publike tijekom nastupa (Michael Richards, odnosno Kramer iz
“Seinfelda”) – u najkraće vrijeme može se učiniti dostupnim najširoj
publici, a slavnu osobu koja je posrijedi zauvijek obilježiti, jače od
bilo čega što u profesionalnom poslu napravi.
Čini se da su se i prioriteti publike pomalo zaokrenuli: današnji
konzumenti takozvane “reality zabave” – a takvih je najviše – puno su
zainteresiraniji za događaje izvan nominalno profesionalnog djelokruga
poznatih nego za ono što mogu vidjeti ili čuti na ekranu ili na CD-u.
Janis Joplin - predozirana
Zbog toga je nastao cijeli novi soj slavnih: onih koji su slavni
samo
(ili barem najvećim dijelom) zbog svog učestalog incidentnog ponašanja,
poput vožnji u pijanom stanju, sukoba sa zakonom ili novinarima, kućnih
pornića, alkoholiziranja ili drogiranja, depresije ili egzibicionizma
te cijelog niza drugih postupaka koji spadaju u domenu samouništavanja.
Tako će, usprkos kreativnom nadahnuću koje katkada graniči i s
genijalnošću, rocker Pete Doherty (ex-Libertines, sada Babyshambles) u
medijskom fokusu biti strpan u isti koš s Paris Hilton, koja je slavna
samo zato što je doista (ne)slavna.
Ono što bi se u “običnom puku” smatralo pozivom u pomoć, u svijetu
današnjih medija upotrebljava se samo kao sredstvo za zaradu. U
kliničkim terminima, problem sa slavnima oduvijek je bio u domeni
“objektivne samosvijesti” – oni su prisiljeni stalno promatrati sebe
tuđim očima, što može pogubno utjecati na one s kolebljivim
samopouzdanjem ili sa psihološkim problemima druge vrste.
Autodestruktivno ponašanje psiholozi najčešće povezuju s netretiranim
bipolarnim poremećajima, koji najbolje (ili najgore) do izražaja mogu
doći u neortodoksnom životnom stilu koji uključuje stalni i nesmetani
dodir s alkoholom, drogom i drugim vrstama potencijalnih ovisnosti.
Britney Spears
Umrijeti prije starosti
U povijesti popa i rocka mnogi su izvođači tražili olakšanje u
različitim vrstama psiholoških stimulansa, a nerijetki su pribjegavali
samoozljeđivanju i drugim samouništavajućim obrascima ponašanja – bilo
da su iz toga svjesno crpli kreativnu energiju ili jednostavno bježali
od pritiska slave i očekivanja javnosti. “Živi brzo, umri mlad” dugo je
bio prevladavajući moto te društvene skupine, a nedavno znanstveno
istraživanje provedeno na Sveučilištu Johna Mooresa u Liverpoolu i
objavljeno u stručnom časopisu Journal of Epidemial Community Health
potvrdilo je njegove poražavajuće rezultate.
U studiji koja je uključila više od 1000 mahom britanskih i američkih
pop i rock zvijezda, od ere Elvisa Presleyja do današnjih dana,
pokazalo se da glazbene zvijezde uistinu umiru ranije od ostatka
populacije. U razdoblju od 1956. do 2005. godine prerano je umrlo točno
100 od istraživanjem obuhvaćene 1064 zvijezde rocka – uključujući
frontmena Doorsa Jima Morrisona, gitarskog heroja Jimija Hendrixa,
zvijezdu T-Rexa Marca Bolana ili Kurta Cobaina iz Nirvane – što je tri
puta više nego u cjelokupnoj populaciji. Više od četvrtine svih smrti
bilo je povezano sa zloupotrebom alkohola i(li) droge.
Notorius B.I.G. - upucan
Još 1965. godine Roger Daltrey je pjevao: “Nadam se da ću umrijeti
prije nego ostarim”. Tada mlađahni frontmen rock grupe The Who danas je
63-godišnji glazbenik koji odnedavno ponovno putuje svijetom, prodaje
staru slavu i opet živi rock and roll lifestyle, iako drastično manjim
intenzitetom nego u naponu kreativne snage svog benda.
On je bio znatno bolje sreće od mnogih drugih rock zvijezda – ne samo
od onih koje su svojevoljno ili spletom okolnosti izgorjele u kritičnih
prvih pet godina slave, poput Hendrixa, Bona Scotta iz AC/DC, Iana
Curtisa iz Joy Divisiona, Sida Viciousa iz Sex Pistolsa ili Kurta
Cobaina nego i onih koje je akumulirana šteta iz “divljih dana”
sustigla nešto kasnije, poput Jerryja Garcije iz Grateful Deada, Carla
Wilsona iz Beach Boysa ili Johnnyja Ramonea iz Ramonesa.
Sid Vicious - predoziran
Ipak, oni koji su umrli mladi u pravilu su puno slavniji od onih
koji
još uvijek žive. A u tome je i dio problema: kao što je Sid Vicious
znao da su ekscesi jedini način da pažnju javnosti zadrži na svom
kronično netalentiranom kretivnom egu, kao što bi o Courtney Love malo
tko pisao da je riječ samo o prosječnoj glazbenici i udovici Cobaina,
tako je i spomenuti Pete Doherty svjestan da mu mediji ne bi pružili ni
desetinu prostora i pažnje da je samo jedan od novovjekih rockera s
dobrim idejama. Štoviše, autodestruktivnost se danas prodaje bolje nego
ikada.
Naši u trendu: Stoka se izvukao
Hrvatski glazbenici doista se ne mogu požaliti da ih paparazzi pretjerano salijeću i prate svaki njihov korak, tako da je dosta toga ostalo u domeni tračeva i glasina. Javna je tajna da se na estradi šmrče kao u ambulanti u doba epidemije gripe, a od rockerskih i srodnih zvijezda najviše pažnje svojedobno su privukle ovisnosti Dina Dvornika i Bareta, dok se Satan Panonski osamdesetih godina proslavio mnogo više po sklonosti samoozljeđivanju, nego po nekoj osobito inventinoj glazbi. Zagrebački reper Marin Ivanović Stoka nedavno je izašao iz komune, gdje je proveo devet mjeseci liječeći se od ovisnosti, i bez sustezanja progovorio o ovoj temi. Drogirao se punih deset godina, kaže, a neko vrijeme uzimao bi i po 25 ecstasyja dnevno...
