"Haos na srpskoj književnoj sceni" i "Da li je ovo NAJVEĆA PREVARA u srpskoj književnosti ili samo vešt trik"? Ti naslovi koji posljednjih nekoliko dana vrište sa srpskih portala govore, naime, o "slučaju Ane Miloš", spisateljice rođene u Beogradu 1992., autorice zbirke pjesama "Govori grad" i zbirke priča "Kraj raspusta". Njezini radovi objavljivani su u nizu časopisa i portala, među kojima su Express i Lupiga. Primila je nagrade Đura Đukanov, Miodrag Borisavljević i Štefica Cvek, dala više intervjua, a gostovala je i u Zagrebu na prošlogodišnjem Interliberu. Anu Miloš nazivali su "autentičnim novim glasom na književnoj sceni Srbije", hvalili njezinu vještinu pisanja i svježinu stila. Problem je u tome što Ana Miloš – ne postoji.
Za Anu Miloš prvi put čula sam prije nekoliko godina. Pročitala sam jedan njezin intervju, odsutno pretipkala njezino ime u vijesti o dodjeli nagrada Štefica Cvek i općenito bila mutno svjesna njezine pojave na regionalnoj sceni. Njezin "Kraj raspusta" smjestila sam negdje u same dubine silnog popisa knjiga koje ću jednom napokon stići pročitati kada sile prilika to dopuste.
No iza Ane Miloš, izgleda, stoji Miloš K. Ilić iz Pančeva, dramaturg i pisac, čije mi ime zvoni iz jednake daljine. Ilić je pak autor niza radiodrama, zbirki "Priče o pivu" i "Umorni kao psi", koja je osvojila nagradu Edo Budiša, te romana "Deca Nedođina" koji se našao u izboru za NIN-ovu nagradu. A upravo je u izdanju kuće Plato objavio knjigu "Po zanimanju: Ana Miloš". Biografska je to pripovijest, odnosno dokument njegova petogodišnjeg eksperimenta tijekom kojeg je na književnoj sceni djelovao pod pseudonimom "Ana Miloš".
No tko je onda, pobogu, bila ona žena kovrčave crne kose koja je dala sve one intervjue i gostovala na Interliberu?
Ako je vjerovati još nepotvrđenim vijestima sa spomenutih srpskih portala, riječ je čitavo vrijeme bila o stanovitoj "Mariji", glumici i prijateljici Miloša K. Ilića koji ju je navodno "trenirao" za javne nastupe. Ispostavi li se to istinom, "slučaj Ane Miloš" zaista će ostati zapamćen kao najveća književna prijevara na ovim prostorima, nalik sličnom pothvatu Romaina Garyja koji je pod pseudonimom Emile Ajar osvojio Prix Goncourt i svog rođaka nagovorio da glumi Ajara. No budući da još uvijek baratamo neprovjerenim i nepotvrđenim informacijama – u trenutku pisanja ovog članka nisu se oglasili ni Ilić ni "Marija", a knjige "Po zanimanju: Ana Miloš" nisam se još dokopala – oprezno ću navesti nekoliko stvari.
"Umjesto da razgovaramo o književnosti uopće, potencira se to da postoje muška i ženska književnost i time, umjesto da se razlike i granice brišu, one postaju sve jače. Na tome se onda lijepo i zaradi, pa i lijepo živi, a šteta ostaje i nastavlja se sve veće propadanje društva i nerazumijevanje", u najavi te knjige napisali su iz izdavačke kuće Plato. Dalo se tako zaključiti da je Ilić "Anu Miloš" izmaštao kako bi dokazao da na književnoj sceni danas bolje kotiraju žene koje se, kako sam ne jednom čula neke naše kulturnjake da podozrivo komentiraju, svim nastoji silama progurati i dajući im nagrade "popuniti kvote". Našao se tu i niz komentara o navodnoj komunikaciji koju je Ilić lažno predstavljajući se vodio sa ženama, svojim čitateljicama i kolegicama, a koju tek imamo vidjeti.
Spomenimo samo da najednom "razgovarati o književnosti uopće" u društvu odgojenom i ukusima brušenim na kanonu koji su stvarali muškarci i nije tako jednostavna stvar kao što se na prvu može činiti. A da je besmisleno vrednovati književnost tek nabrajanjem kojekakvih nagrada, jasno je svakome tko zna čitati. Za kraj, jedna bi stvar bila da je Ilić s "Anom Miloš" postigao nekakav neviđen svjetski uspjeh, poput gorespomenutog Romaina Garyja, ali Ana Miloš na književnoj je sceni koja se diči svake godine sve manjim brojem čitatelja prošla tek nešto bolje od samog Ilića. Ipak, možda je ovaj suludi marketinški trik pogodio ravno u sridu. I Ana Miloš i Miloš K. Ilić sada su se katapultirali na sam vrh onog popisa knjiga koje treba pročitati.
