Postoje umjetnička djela kojima vrijeme, odnosno trajanje donose nove slojeve značenja, a ona su zbog toga svakim danom sve vrednija. Baš takav je balet "Ko to tamo peva", koji je prema motivima slavnog filma redatelja Slobodana Šijana u Narodnom pozorištu Beograd koreografirao i režirao Staša Zurovac. Bilo je to davne 2004. godine, a Zagreb ga je vidio tek sada, u nedjelju, na sceni HNK Zagreb. Djelo je to kojem je 18 godina, koliko je prošlo od njegova nastanka, dodalo značenje koje doslovno zvoni na uzbunu.
Staša Zurovac izgradio je ovu predstavu kao pravi antiratni manifest. U baletu Smrt putuje autobusom zajedno s putnicima, anđeo je tu da ih pokupi putem, a baš kao u filmu na odredište stižu u trenutku teških bombardiranja, što ih odvodi u smrt. I pri tome su Zurovčevi junaci svojevrsni zombiji, obični ljudi obilježeni teškim životom, ni sasvim živi, ali ni još mrtvi. Sudbina im je unaprijed određena, a rat je okruženje cijele priče, tutnji iz pozadine. Poruka je i više nego jasna: otkako je ljudi, ti isti ljudi i ratuju, ali u svim ratovima u povijesti čovječanstva ginu oni koji za te ratove nisu krivi. Danas, 2022. godine, s krvavom agresijom Rusije na Ukrajinu, s novim ratom koji prijeti da će se preliti na Europu, ta poruka odjekuje još zloslutnije, doslovno udara u pleksus, a ono što je 2004. možda i bila karikatura nacističkog zapovjednika, danas je naša surova stvarnost.
Sve to u ovom je baletu omotano u nevjerojatnu glazbu Vojislava Kostića, koji je skladao i slavnu glazbu za istoimeni film, a ovdje kao da svaka nova, raskošna dionica te sjajne glazbe izrasta iz dva-tri takta koja prepoznajemo iz filma. Najupečatljivije je naravno ona "... da sve ovo samo snevam", koju plesači i pjevaju na sceni.
A baš ti plesači "krivi" su za golem uspjeh ovog baleta, jer energija kojom plešu doista je jedinstvena. Jasno je da su u tih osamnaest godina neki plesači otišli, da su se ekipi pridružili neki novi, ali jedinstvena energetska i estetska cjelina ove velike ansambl predstave, koju na jedinstven način nosi osmero plesača koji čine putnike autobusa, raste iz slike u sliku. Ona se kreće od humora i groteske do teške tragike pa opet nazad, sve u frenetičnom ritmu.
Sve to prepoznala je zagrebačka publika. Ansambl i Zurovca ispratila je ovacijama, i to tako da se činilo da prijeti pad lustera HNK Zagreb na glave te iste publike. A gosti iz Beograda znali su nagradili takav prijam, na bisu su, svi zajedno na sceni, ponovno otplesali dionicu s pjevanjem, dok im je publika udarala ritam. Bio je to dostojanstven kraj slavlja baletne umjetnosti kakav se doista vidi jednom u životu.
