Dok hodate Vlaškom, čini se da je broj 87 besprijekorno obnovljen. No kada uđete u dvorište bivše vojne bolnice, nalazite se pred devastiranim starim zgradama. Bila je to idealna pozornica za jedinu premijeru ovoljetnog Festivala Miroslav Krleža – "Baraku 5B". Tekst novele u dramu je adaptirao Vid Hribar povezujući Galiciju Prvog svjetskog rata s ratom u Ukrajini, borbama u Palestini... i dokazujući da su svi ratovi isti i da u njima udove, plućna krila i živote gube oni koji ih nipošto nisu željeli.
Moćan Krležin tekst ovdje je na trenutke groteska, a na trenutke čisti užas, iako je iz gustog tkiva ove novele uzet tek dio sadržaja, događaji u samom "hošpitalu", nesretnoj baraci u kojoj pokušavaju preživjeti ranjenici iz cijele Austro-Ugarske dok im država umire u rovovima u kojima stradavaju milijuni, dok onih mitskih "200 porodica" zgrće neviđeno bogatstvo.
Redateljica Marina Pejnović ovom se predstavom svrstala među mlađe redatelje koji imaju svoje – moćno – viđenje djela najvećeg hrvatskog pisca 20. stoljeća birajući iz njegova opusa djelo koje ne može biti aktualnije u ovom našem, opet krvavo ratnom 21. stoljeću. Stvorila je jasnu antiratnu poruku koja stoji još od trenutka kada je Krleža pisao ove retke, a na koju se svijet, tj. oni koji donose odluke i guraju nas u užase, uporno oglušuje. To, naravno, ne znači da tu poruku uporno i konstantno ne treba vikati s kazališne pozornice. Na sceni "Barake 5B", fino razvedenoj po dvorištu (scenografiju i kostime kreirala je Petra Pavičić pazeći na svaki novčić), odlični su mladi glumci: Tomislav Dunđer, Kristijan Peterlin, Domagoj Ilkić, Ivan Raffaelli, Boris Barukčić i posebno dojmljiva Nikolina Prkačin, a uz njih sudjeluju i učenici glazbene škole iz tog vlaškog dvorišta.
