Umro je u snu i ostavio iza sebe petnaest žena s kojima je, kako se sam hvalio, imao petnaestero djece. Ali, samo je jedna udovica B. B. Kinga. Mnoge će za njim plakati. Ali ova, koja ga je pratila cijeli život, kojoj se uvijek vraćao i s kojom se nijedna druga nije mogla mjeriti, ostat će nijema. Ona je jecala, uzdisala i plakala samo u njegovim rukama i ta njena pjesma zvala se blues. S njegovim zagrljajem umro je i njezin glas. On je bio njezina duša, ona je pjevala u ritmu njegova srca. Bile su mnoge, ali sve su bile jedna i jedina – Lucille. Kingova kraljica gitara.
Savršena kolijevka
S prezimenom koje znači kralj Riley B. King se prije devedeset godina rodio. Ne u palači, nego u okruženju savršenom da bude kolijevka budućega kralja bluesa. Vruć i vlažan Mississippi, plantaža pamuka, majka koja napušta obitelj dok je bio dijete, odrastanje s bakom, pjevanje gospela u crkvi... Kao u svim pravim davnim legendama, počeci su zamagljeni pjesmama. U jednoj od najpoznatijih B. B. King priča kako sve duguje Lucille. Pa tako i odlazak s plantaže u drugačiji život. Doduše, ta prva gitara koju si je kupio za 15 dolara kad je imao samo 12 godina tada još nije imala imena. Druga priča kaže da mu je prvi instrument poklonio njegov ujak Booker T. Washington Bukka White.
Kako god bilo, šanse da mali Riley B. King rođen na plantaži pamuka u Mississippiju u to doba postane kralj bilo čega bile su tek mrvicu veće nego da Bukka White postane bijel. Crnih momčića s gitarom koji danju crnče, a noću sviraju i pjevaju blues, bilo je mnogo. Jedan od načina da se za njih čuje i da slušateljstvo prepozna i odabere najbolje bio je nastup na radiju. Tim je putem, uzvodno uz rijeku Mississippi, u Tennesseeju, krenuo i Riley B. King. Radeći na jednoj radijskoj postaji u glasovitoj Beale Street u Memphisu, dobio je nadimak Blues Boy. Odatle B. B. A odakle Lucille? I ta je priča dostojna legende.
Zime su bile hladne u Arkansasu gdje je B. B. King 1949. tezgario u nekom plesnjaku u mjestu Twist. Dvorana se grijala bačvom zapaljene nafte. Nastala je tučnjava, bačva je prevrnuta i zgrada je ubrzo bila u plamenu. Nakon što je izguran van u panici, B. B. King je shvatio da je unutra ostavio svoju gitaru marke Gibson vrijednu 30 dolara. Jurnuo je natrag u vatru i spasio je.
Nemoj raditi gluposti
Poslije je pročitao da su se dvojica muškaraca, koji su izazvali požar u kojem je bilo i mrtvih, potukli zbog žene. Ime joj je bilo Lucille. Po njoj je ime dobila Kingova gitara, svaka na kojoj je prije i poslije toga svirao. To ime, kako je sam jednom rekao, trebalo ga je ostatak života podsjećati da ne čini takve gluposti kao što je utrčavanje u zapaljene kuće i u tučnjave zbog žena.
Njegov glas i pjesme, ali u prvom redu način na koji je svirao gitaru, B. B. Kinga učinili su kraljem. I osobna karizma bez koje do krune ne dolaze dječaci rođeni izvan kraljevskih palača, a pogotovo ne crni seljačići iz Mississippija.
Stoljeće poslije cijeli je svijet sve sličniji velikoj plantaži s milijardama robova i jednim gazdom u raskošnoj i dobro utvrđenoj kući usred imanja. Razloga za blues imaju svi. To je kraljevstvo kojem će nedostajati B. B. King, njegov veliki glas, širok osmijeh koji je donosio ljubav u svaki grad i jecaji njegove jedine Lucille koja je zanijemjela zauvijek.
