S Ivanom Aralicom (1930), autorom opsežnoga i značajnoga opusa od tridesetak romana, zbirki pripovjedaka i političkih eseja, razgovaramo u povodu izlaska njegova romana "Psi u trgovištu" u sklopu Večernjakove biblioteke.
Roman "Psi u trgovištu", objavljen 1979, bio je Vaš prvi veliki uspjeh. Je li Vas rigidnost tadašnjeg političkog okruženja uputila na to da suvremenost/svevremenost posredujete dalekom prošlošću?
- Veselko Tenžera, koji je roman pročitao u rukopisu i bio u ulozi recenzenta koji će presuditi treba li ga tiskati u cijelosti ili u dijelovima, u objavljenoj će ga recenziji nazvati "geologijom vlasti". Da biste se u to vrijeme, kad Tito vlada kao što je vladao Sulejman Veličanstveni, bavili Titovim načinom vladanja, nije bilo drugog načina nego da se dohvatite Sulejmana. Okušat ću ja i druge načine, primjerice u "Okviru za mržnju", ali tek kad Tita ne bude živa, a njegov se obezglavljeni režim "Tito i nakon Tita" počeo raspadati. I tada sam imao priliku vidjeti koliko je to tvrdo i rizično. Lavež pasa, oštenjenih u štenari iste kuje, prati me do današnjeg dana.
Je li za pisca bolje biti blizu ili daleko od političke moći?
- Tu ne može biti jednostavna odgovora, jer ima raznih pisaca i različitih vlasti. Odgovor ili blizu ili daleko, kako god okreneš, bio bi najgluplji mogući odgovor. Isto tako ni jedan odgovor s pretenzijom da bude općevažeći ne bi bio nimalo pametniji. I zato ću se ograničiti na svoj slučaj i na slučaj romana "Psi u trgovištu". Zapravo, na relaciju pisca i vlasti kao teme. Zar mislite da bih ikada napisao "Pse u trgovištu" da nisam bio sudionik "hrvatskog proljeća" i da nakon njegova sloma i progona koji su uslijedili nisam jedne noći sanjao grozomoran san kako prolazim kroz neki gradić, bit će Kistanje, a na mene sa svih strana nalijeću čopori pasa i hoće da me rastrgaju? Nikada! A to bih, samo u drugom aranžmanu, u povodu nekog drugog loma, mogao reći za dobar dio svojih romana. Ako želiš o nečemu dobro pisati, moraš to i dobro poznavati. A vlast se ne može dobro spoznati ako je gledaš samo izvana. Moraš je gledati iznutra, iz nje same!
Vaši su "romani s ključem" izazvali dosta kontroverzija i polemičke reakcije. Jesu li u cijeloj toj priči izvanknjiževni elementi zamijenili književne?
- Ako mislimo na kritiku i kritičare, jesu! Najgrlatija je bila stranačka književna kritika. Zagovornici fukarizma i pripadnici FAK-inaže! A mislimo li na pisca romana, onda zamjene književnih s izvanknjiževnim elementima nije bilo. Ali do jedne druge zamjene kod pisca jest došlo. Dok sam u "Psima u trgovištu" Tita zamijenio Sulejmanom i, kako ste rekli, poslužio se posredovanjem prošlošću, u "Sebastijanovim pričama" ("Ambri", "Fukari", "Svetinki") poslužio sam se "romanom s ključem" ili tipom romana reportaže. Osvojen je prostor i političke i književne slobode. I ja sam ga koristio! A to što su se javili stranački i klanovski književni kritičari, da obrane fukarizam, FaK-inažu i svoje političke istomišljenike, nije mnogo različitije od laveža pasa, koji sam slušao dok sam pisao "Pse u trgovištu". Nedužno alegorijsko štivo!
Kako doživljavate svoga najžešćeg oponenta Miljenka Jergovića kao pisca? Jeste li čitali njegov najnoviji roman "Dvori od oraha" i što o njemu mislite?
- Kad me je počeo, bez ikakva povoda s moje strane, blatiti kako nikad nitko nikoga nije u hrvatskoj književnosti blatio, doživljavao sam ga kao neodgojena mladca kojemu nije poznato da je patricid u suvremenom svijetu sramota. Kad sam obratio pažnju na sve ono što taj piše, u Hrvatskoj i Bosni, i kao pisac i kao novinar, vidio sam da se oba pisma prožimaju, novinarsko i književno, i da on, jednako kao mene, blati sve autoritete, radilo se o osobama ili o institucijama. Tada sam ga počeo doživljavati kao zahvalan materijal za ispisivanje parabole o fukarizmu. Kad sam parabolu o fukarizmu u romanu "Fukara" napisao, strahovao sam da bih mu mogao nauditi i postati sukrivac u njegovu potonuću. A sad, kad se obistinilo upozorenje mojih prijatelja da mu, stavljajući ga u središte parabole o fukarizmu, dajem važnost koju nema, pa on na osnovi moje potpore doživljava uspjehe u sredini fukarizma i FAK-inaže, sada sam veoma zadovoljan da je ostao neoštećen i, za neke, uspješan. Milo mi je čuti i ocjene nekih kritičara njegova romana "Dvori od oraha". Oni tvrde da je u tom romanu Araličin epigon i da se ono što u tom romanu valja temelji na tom epigonstvu. Radovat će me i njegovi daljnji uspjesi, jer što god oni budu veći, bit će manje razloga za prigovor prijatelja da sam mu dao veću paradigmatsku vrijednost nego je zaslužuje. A najnoviji mu roman nisam čitao i neću! Jedno, načitao sam ga se, a drugo, on je za mene apsolvirana tema.
Strahimir Primorac
