Trilogija "Millenium" švedskog novinara i pisca Stiega Larssona – koja nam je donijela jednu od najintrigantnijih književnih junakinja svih vremena, Lisbeth Salander, zapalila svijet te je prevedena na više od pedeset jezika i prodana u više od 100 milijuna primjeraka – širom je otvorila vrata ne samo nordijskom noiru nego i švedskoj i skandinavskoj književnosti općenito. Larssonov život završio je tragično prerano, 2004. godine, kada mu je bilo tek pedeset godina. A budući da su sva tri njegova romana, od planiranih deset, objavljena posthumno, nikada nije okusio tu svjetsku slavu koju mu je donio "Millenium". No, sada, 19 godina nakon njegove smrti i nakon što su voljom njegove obitelji i pohlepnih izdavača izašla četiri nova nastavka njegova životnog djela iz pera drugih pisaca, Larsson se zasigurno prevrće u grobu.
Najnoviji roman u sada već sedmodijelnoj sagi "Millenium", nazvan "Djevojka u orlovim kandžama", izašao je lani, a objavljen je u hrvatskom prijevodu ove jeseni u izdanju Frakture. Potpisuje ga Karin Smirnoff, malo poznata švedska spisateljica kojoj je povjeren nastavak kasapljenja Larssonova nasljeđa.
No, kako je uopće došlo do toga da se nakon smrti jednog autora prava na njegov bogati književni univerzum dodjeljuju drugim piscima? Stieg Larsson, koji je život posvetio istraživanju i razotkrivanju ekstremno desnih pokreta unutar švedskog društva, zbog čega je godinama živio i s prijetnjama smrću, 32 godine tog je, nažalost prekratkog, života proveo s jednom ženom – Evom Gabrielsson. Da bi je, kako se nagađa, zaštitio od neprijatelja koje je stvorio putem, svoju vezu nikada nisu ozakonili. Stoga kada je preminuo – iznenada ga je izdalo srce, a oporuku nije ostavio – prema švedskim zakonima, Gabrielsson nije polagala nikakvo pravo na imovinu čovjeka s kojim je provela tri desetljeća.
Iako tvrdi da posjeduje rukopise za bar četvrti roman serijala "Millenium", prava su otišla u ruke njegove otuđene obitelji, odnosno oca mu i brata Joakima i Erlanda. Potom su prema trilogiji snimljena tri (doduše, prilično dobra) švedska filma i jedna propala hollywoodska ekranizacija, da bi 2013. izdavač Norstedts Förlag od švedskog pisca Davida Lagercrantza, poznatog kao ghostwritera autobiografije nogometaša Zlatana Ibrahimovića, naručio tri nova nastavka. Izazvalo je to neviđen skandal u švedskoj javnosti, a i sam Lagercrantz izjavio je kako se teško nosio sa žestokim kritikama. Pa iako se Lagercrantzovi romani, smješteni u Larssonovu književnom svijetu i napučeni njegovim likovima, ne mogu mjeriti s originalima, bili su to, nevoljko priznajemo, solidni krimići. Možda je stvar bila upravo u tome što je Lagercrantz i sam bio novinar, ali i ghostwriter kojem ne pada teško reproducirati nečiji stil, a pritom dodati i nešto svoje. No, prava je nedavno otkupila izdavačka kuća Polaris, angažiravši spomenutu Karin Smirnoff za još tri romana. A ono što se zatim dogodilo da se objasniti samo beskonačnom pohlepom i željom da se sve što postigne ikakav uspjeh, smjesta pretvori u franšizu koja se može nemilosrdno musti sve dok ne presuši.
Za razliku od Lagercrantza, koji je, kako nam je u intervjuu za Večernji list prije nekoliko godina i ispričao, pažljivo iščitavajući Larssona, iskazao poštovanje tom velikom piscu i njegovim kreacijama, djeluje kao da je da Smirnoff tek bezobzirno preotela fantastične likove poput hakerice Lisbeth Salander i novinara Mikaela Blomkvista, da bi ih potom izmasakrirala do neprepoznatljivosti i sve zapakirala u roman koji je sramota ne samo za Larssona nego i za cijeli žanr. Ono što najviše čudi jest to što o nezavidnoj nekvaliteti tog djela u svjetskim medijima gotovo da nema ni slova jer njezina traljava priča prepuna logičkih nedosljednosti odlikuje se osim toga i ofrlje osmišljenom radnjom, očajnim dijalozima i neuvjerljivom i bolno nerazrađenom novom junakinjom Lastom – Lisbethinom 13-godišnjom nećakinjom. Čitajući "Djevojku u orlovim kandžama" neprestano spoticali smo se na nelogičnosti u radnji, opisima i ponašanju likova koje je sasvim izvan njihovih već odavno utvrđenih i razrađenih karaktera, što nas je tjeralo da iznova i iznova čitamo odlomke, tražeći trenutak u kojem smo nešto propustili. Dogodi li vam se slično, znajte da nije stvar u vama, već – u tekstu.
Sve ono najbolje od Larssona što je čitatelja neodoljivo uvlačilo u priču, njegovo pomno istraživanje, opipljiva žeđ za znanjem i novinarski metodično opisivanje propusta društva i zakonodavstva, sistemskog seksizma, rasizma i načina na koji djeluju akteri kriminalnog podzemlja, ali i korumpirani državni dužnosnici, nestalo je, a "Millenium" postao samo još jedna žrtva na oltaru profita.
Netko je iskasapio "fantatične likove Steiga Larsona"? To je kao da se grozite kasapljenja povijesnih činjenica Dan-a Brown-a. Milenium trilogija je u najbolju ruku osrednji triler, a likovi su mu višeslojni koliko o likovi bajki braće Grimm, osim glavnog lika koji je mokri san i lista neispunjenih želja autora pa ima i više od jedne osobine.