Dugogodišnja ravnateljica Gradske knjižnice u Zagrebu, dr. sc. Ljiljana Sabljak godinama se bavi vođenim, ciljanim čitanjem, pri čemu je velik dio tog rada posvetila radu s najmlađim čitateljima. Uoči Interlibera Medicinska naklada objavila je njezin priručnik za vođeno čitanje, biblioterapiju. Dr. Sabljak izuzetno je zanimljiva sugovornica, s velikim iskustvom posvećene bibliotekarke pa zna što govori kada kaže da knjiga uistinu liječi, ali i da se umijeće čitanja razvija cijeli život.
Naučimo slova i mislimo da znamo čitati, no je li to baš tako? Što još moramo naučiti?
Čitanje kao misaona aktivnost komunikacije između čitatelja i pisanoga teksta jedna je od osnovnih i najvrjednijih čovjekovih sposobnosti. Čovjek je jedino živo biće koje čita i piše. Umijeće čitanja stječe se cijeloga života. Razvoju čitateljskih vještina danas se pristupa interdisciplinarno sa stajališta pedagogije, psihologije, teorije književnosti, lingvistike, kulture itd. Čitanje kao proces zahtijeva potpunu usredotočenost na tekst kao i pažljivo i osjetilno ocjenjivanje i prihvaćanje pročitanoga. Možemo reći da postoje četiri vrste čitanja: informacijsko, evazivno, kognitivno i literarno. Danas mnogo više čitamo nego u prijašnjim razdobljima, ali to se odnosi na informacijsko čitanje, recimo čitanje kuhinjskih recepata, filmskih titlova, TV programa, svega onog s društvenih mreža... Međutim, evazivno čitanje jest čitateljev eskapizam, tj. bijeg od svakodnevice u neku priču zabavnog i napetog sadržaja. Kognitivnim čitanjem čovjek se otvara novim spoznajama, proširuje i produbljuje svoje vidike. Pročišćuje vlastite stavove upravo stoga što čitanje nije samo prepoznavanje slova i riječi nego i razumijevanje teksta u cijelosti. Literarno čitanje kao proces zahtijeva potpunu usredotočenost na tekst kao i pažljivo i osjetilno ocjenjivanje i prihvaćanje pročitanoga.
Možemo li reći da što više čitamo, to više "rastemo" kao osoba kakva možemo biti?
Čitanje je potraga za cjelinom i navodi čitatelja da svaku knjigu sagleda kroz njezinu individualnost i u njoj pronađe sebe. Možemo reći da literarno čitanje kao proces zadovoljava i pobuđuje znatiželju, emotivnu osjetljivost, nezavisno i fleksibilno mišljenje te samomotiviranost. Konačno njime tražimo smisao života i prelazimo svoje realne granice egzistencije. Stoga je zaključak: čitanje se uči cijeli život, svaka pročitana knjiga je ciglica ugrađena u naš duhovni svijet, razvoj i kompetencije.
Kome je u prvom redu namijenjena vaša knjiga "Knjiga i kako je čitati", samo stručnjacima ili svima nama koji smo pasionirani čitači?
Ovom knjigom željela sam s drugima podijeliti stečena znanja, spoznaje i uvide o djelotvornosti vođenog čitanja – biblioterapije kao i strukturu samih radionica, oslanjajući se na provjerene terapijske postavke i rezultate istraživanja tijekom svoje dugogodišnje prakse. Stoga sam knjigu koncipirala kao priručnik i u nju uvrstila strukturu i primjere pokaznih radionica vođenog čitanja, a izradila sam i smjernice za strukturirane programe poticanja i promicanja čitanja s naglascima na vođeno čitanje – biblioterapiju kako bih podijelila svoja iskustva i uputila u vođenje niz voditelja klubova čitatelja. Veseli me da je tih klubova danas sve više diljem Hrvatske. No, knjiga je istovremeno poziv na proučavanje i poučavanje čitanja kako čitateljima, knjižničarima, nastavnicima, pedagoškim djelatnicima, tako i samim piscima.
Što je zapravo biblioterapija?
Sam termin "biblioterapija" kovanica je američkog psihijatra Samuela Crothersa i potječe iz 1916. godine. Odnosi se na proces čitanja kojim je primalac (čitatelj, slušatelj ili gledatelj, ovisno o mediju komunikacije) izravno upućen na izvođenje specifičnih programa, procedura ili tehnike samozaštite. Cilj biblioterapije je pomoći osobi, prirodnom intervencijom, da izrazi osjećaje i stekne uvid u vlastitu duhovnost. Teorijsku osnovu biblioterapije čine psihoanalitička teorija, geštalt-terapija, transakcijska analiza literature i sl., s pretpostavkom da čitanje odabranih literarnih tekstova kod čitatelja pobuđuje sljedeće procese: identifikaciju, projekciju, katarzu i uvid. Za biblioterapiju od iznimne je važnosti proces katarze, koji je starogrčki filozof Aristotel, prvi teoretičar tragedije, povezao s tragedijom kao dramskom vrstom te sa psihologijom, područjem emocija. Usuđujem se reći da je biblioterapija zapravo alkemija riječi kojom je uznemiren čitatelj, odnosno proces u kojem se tekst pretvara u djelo i doslovno pretače u svijest svojega čitatelja, gdje poprima nova, drukčija svojstva. Postoji klinička biblioterapija kao pomoćna metoda liječenja u okviru art terapija koju provode liječnici psihijatri. Kreativna, odnosno razvojna biblioterapija, koju zovem vođenim čitanjem, jest planirana i unaprijed pripremljena upotreba književnog djela namijenjena poticanju emocionalnog izražaja, smanjenju emocionalne napetosti i razvijanju kreativnosti, ali i sučeljavanja sa stresom. Kako knjiga nije aspirin, ne volim riječ terapija knjigom, nego vođeno, ciljano čitanje s elementima biblioterapije. Nastavnik, odgajatelj i knjižničar odlični su voditelji vođenog čitanja namijenjenog svim dobnim skupinama čitatelja uvjetno rečeno uz osnovno temeljno obrazovanje, empatičnost, etičnost, posebnu motiviranost i svakako uz potrebnu dodatnu edukaciju.
Mogu li nas knjige liječiti? Kako i kada?
Čitanje književnih djela može biti ljekovito na dva načina koji se podudaraju s dva načina čitanja književnih djela, to su čitanje kao bijeg od sebe i čitanje radi pronalaženja sebe, kako je lijepo rekao pisac i teoretičar Alain de Botton. Kada čitamo ili gledamo film ili dramu, uvijek tražimo sebe, odnosno podudarnosti s likovima ili situacijama. Čitanje se često smatra terapijom, odnosno jednim od prirodnih načina liječenja jer književno djelo može poslužiti kao dvostruki ulaz: ulaz u svijet čitateljeve mašte i ulaz u realistični svakodnevni svijet. Ozdravljujuća snaga dobre priče vidljiva je u društvenim zajednicama koje se koriste pripovijedanjem i dramatizacijom kao sredstvom terapije. Već je Aristotel u svojoj Poetici istaknuo važnost katarze kao ozdravljujućeg procesa, a Ofra Ayalon, psihoterapeutkinja i biblioterapeutkinja, naglašava da je cilj vođenog čitanja usmjerenje na "dijete koje odrasta", ali i na "dijete u svakome od nas" koje se prepušta, reagira na riječi, simbole, rime i ritam. Ispripovijedana ili pročitana priča postaje ključnim iskustvom u svladavanju stresnih situacija. Čitanjem se potiču sljedeći procesi: identifikacija (poistovjećivanje) kad u književnom djelu čitatelj može prepoznati sebe, njemu važne osobe ili neko svoje intimno iskustvo. Poistovjećivanje mobilizira psihičku energiju korisnu za suočavanje sa stresom. Zatim je tu projekcija introjekcija, siguran način propitivanja vlastitih stavova i reakcija drugih ljudi kao i iskušavanje rješavanja nekog problema. Katarza je emocionalno uzbuđenje izazvano pričom koja oslobađa nakupljenu napetost čitatelja. Danas bismo rekli da je to onaj "wow efekt" kad kažemo koliko nam je neka knjiga ili priča pomogla u određenom trenutku. Uvid je zadnji korak procesa u kojem čitatelj postiže stanje svjesnosti koje može postati ključ rješenja njegovih problema, a pružila mu ga je pročitana priča.
Kako onda pronaći pravi književni lijek?
"Prava knjiga pravom čitatelju u pravo vrijeme" pokrenut će procese buđenja zdravih emocija, estetskog doživljaja i učinkovitost vođenog čitanja. Isto djelo u različitoj životnoj dobi čitamo drukčije, a i u različitom vremenu, zapravo moramo se naći u djelu. Čitanje narodnih priča i bajki vrlo je učinkovito, i to ne samo za djecu nego i za sve dobne skupine, a vrlo su učinkovite i u miješanim čitateljskim skupinama u generacijskoj interakciji. Aktivan čitatelj procesom vođenog čitanja ulazi u djelo, doživljava i proživljava svoje probleme projicirane na junaka i situacije, djeluje ljekovito i pobuđuje mehanizme samopomoći.
U knjige i čitanje mnogo se češće "zaljubimo" u ranoj dobi, koliko na to utječu učitelji i nastavnici, a koliko knjižničari?
Ekonomski razvijena društva redovito imaju visokorazvijenu pismenost i čitanje, primjerice Finska, što utječe na demokratičnost i razvoj društva u cjelini. Vjerujem da smo i mi postali svjesni važnosti kulture čitanja, a to potvrđuju projekti čitanja od najranije dobi do onih namijenjenih osobama starijim od 65 te onima s problemima čitanja. S čitanjem treba početi u najranijoj dobi djeteta i tu je uloga roditelja uz odgajatelja izuzetno bitna. Sinergija nastavnika, odgajatelja i knjižničara u suradnji na projektima i programima čitanja potrebna je za "zaljubljivanje" u knjige i čitanje. Narodnu knjižnicu, ali i školsku, volim nazivati "prirodnim mjestom" za programe radionica vođenog čitanja. Knjižničari imaju misiju, pogotovo narodnih knjižnica, da omoguće svim dobnim skupinama iz svoje lokalne zajednice da ostvare svoje osnovno ljudsko pravo na čitanje i da tako stječu nove kompetencije.
Jedno poglavlje vaše knjige bavi se razvojem kulture čitanja. Moje je mišljenje da nam je upravo to prijeko potrebno, ali kako zapravo doprijeti do svakog djeteta, svakog čovjeka?
Svijest o važnosti čitateljske pismenosti ujedno je uvjet za uspješno djelovanje svakog pojedinca u društvu i društva u cjelini. Kulturologija ustvrđuje da je za svaku kulturu od bitne važnosti upravo komunikacija i to među njezinim članovima i s drugim kulturama. Čitanje kao poseban način komunikacije poziva na usredotočenost i na prepuštanje igri mašte. Za sve je to predispozicija čitateljska spremnost, odnosno motivacija, a zatim slijede tehnike čitanja i uspostavljanje odnosa i prilagodbe potrebama pojedinca, npr. čitanje naglas, natjecanje uz elemente glume... I samo čitanje mijenja se tijekom vremena, kao i čitateljski ukusi, uz važnost estetike recepcije koja ulazi u proučavanje književnog djela. Da bismo došli do svakog pojedinca, kroz povijest čitanja otvaraju nam se dva smjera. Jedan ide u smjeru proučavanja čitanja kao rekonstrukcija mentalnog univerzuma čitatelja iz prošlosti, a drugi je smjer proučavanje povijesti čitanja za sebe. U oba ova slučaja veliku važnost ima praksa, a to opet znači čitanje u obitelji, u odgojnim ustanovama, vrtiću, školi, domovima umirovljenika i knjižnicama te formalno i neformalno osposobljavanje stručnjaka za čitanje i vođenje programa vođenog čitanja.
Stalno slušamo kako Hrvati malo čitaju i kupuju malo knjiga, kakav je vaš stav o toj tvrdnji? Bila sam, primjerice, na nedavnom Interliberu i gužva je bila nevjerojatna, a izdavači su mi rekli kako će biti sjajno ako se pročita berem svaka deseta kupljena knjiga.
Iz svoje dugogodišnje knjižničarske prakse i prema statistikama barem narodnih knjižnica, čitanost i nije na tako niskim granama. Primjerice, u Zagrebu je svaki treći građanin član Knjižnica grada Zagreba, a posudba je u 2021. godini s porastom od 14% iznosila 2,506.904 sveska. Znači, svaki Zagrepčanin posudio je 3 knjige tijekom godine, odnosno svaki član Knjižnica grada Zagreba posudio je 17 knjiga. Tu je i porast posudbe e-knjige od blizu 35.000 posudbi. Djeca unutar članstva KGZ-a posebno su dobri čitači, što se ogleda prilikom odabira najčitatelja godine. Primjerice, ove godine najčitateljicom je proglašena 12-godišnja Monika koja je u godinu dana pročitala 157 knjiga, znači tjedno u prosjeku više od 2 knjige. Očito se danas knjiga više posuđuje nego kupuje, tako da vrijeme kućnih knjižnica polako nestaje. Dobro ste primijetili da interes za knjigu postoji, što se najbolje ogleda na knjižnim sajmovima i festivalima tipa Interliber, Sa(n)jam knjige u Istri... Masovni posjeti, pogotovo školaraca i mladih takvim sajmovima uz promocije i radionice popularizira knjigu i gotovo svaki posjetitelj odabere ponešto za sebe.
Godinama ste vodili Gradsku knjižnicu, s kakvim su vam sve željama, ne mislim pri tome na konkretne naslove i autore, dolazili članovi?
Kao knjižničar informator u direktnom kontaktu s korisnicima tijekom godina rada nakupilo se sjajnih, gotovo prijateljskih odnosa s korisnicima. Pogotovo su mi bili dragi susreti s čitateljskim grupama seniora iz domova umirovljenika, koji su potaknuti čitanjem počeli i pisati, ne samo dnevnike čitanja nego i pjesme i ostale radove, koje su javno nastupajući u raznim prigodama čitali. Tijekom Domovinskog rata posebno upečatljiv bio mi je zahtjev roditelja poginulog branitelja koji su me zamolili da posljednju posuđenu knjigu s kojom je bio na ratištu otpišem iz fonda Gradske knjižnice kako bi je imali kao trajno sjećanje na njega. Bilo je duhovitih situacija, primjerice student je vratio novi udžbenik cijeli podcrtan; kad sam ga pozvala i rekla mu da kao budući akademski građanin ne može vratiti tako neurednu knjigu jer kako će drugi studenti sada učiti iz ovog udžbenika, neka je trajno zadrži, a nama nadoknadi novi, on se začudio i rekao: "Pa napravio sam mu pola posla. Sad može učiti samo iz podcrtanog, ne mora drugo čitati." Srednjoškolci su znali postavljati vrlo duhovite zahtjeve, tu ide kritika njihovim nastavnicima koji im lektirne naslove nisu dali pismeno, već su ih samo izdiktirali. Tako su učenici pogrešno čuli, zapisali i tražili Tri sestre na dnu Čehove, Karabatak od tisuću ždralova, Pirjani ili pijani Lovro, Krležin Hrvatski Bog Marx…
