U Zagrebu je još prošlog petka u osamdeset i devetoj godini života umro akademski kipar, režiser, zaljubljenik u lutkarstvo, autor igranih i crtanih filmova i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zlatko Bourek. Bourek je bio jedan od najintrigantnijih i najzaigranijih hrvatskih umjetnika druge polovine 20. stoljeća, čiji je bogati i razigrani opus obilježio i početak 21. stoljeća.
Karijera u Njemačkoj
Zlatko Bourek rođen je 4. rujna 1929. godine u Požegi. Diplomirao je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji za primijenjenu umjetnost u klasi Koste Angelija Radovanija. Već 1957. izložena mu je skulptura na Trijenalu u Milanu, a izradio ju je u suradnji s grupom Studija za industrijsko oblikovanje. Prve grafičke radove izlaže 1959. godine, a prve slike 1963. U bogatoj umjetničkoj karijeri izlagao je u brojnim stranim i domaćim galerijama. Režirao je i tri igrana filma za koja je napisao i scenarije. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća intenzivno djeluje u uglednim kazalištima u Njemačkoj kao scenograf i kostimograf, a od 1988. je stalni član berlinskog kazališta Hans Wurst Nachfahren.
Proslavio se i lutkarskom farsom “Orlando maleroso” na tekst Saliha Isaaca na Dubrovačkim ljetnim igrama, a zabljesnuo je i predstavom “Kralj Ubu” A. Jarryja na Splitskom ljetu 2005. kada je potpisao režiju, kostimografiju i scenografiju. Osamdeseti rođendan slavi u Zagrebačkom kazalištu lutaka premijerom predstave “Jedini neuspjeh Adofla H.” G. Taborija a te 2010. godine postaje i redovni član HAZU. Veliki uspjeh postigao je i predstavom “Hamlet” u kazališta ITD koja gostuje na najvećim svjetskim festivalima.
Zlatko Bourek iznimno je važan kao autor animiranih filmova, te je i jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma. Zlatko Bourek bio je i scenograf međunarodno poznate serije animiranih filmova o profesoru Baltazaru kada je likovno osmislio Baltazar-grad. Hvaljeni su i njegovi animirani filmovi “Kovačev šegrt”, “I videl sem daljine meglene i kalne”, “Bećarac”, “Mačka... Bourek je i surađivao s filmskim autorima kao što su to oskarovac Dušan Vukotić, Nedjeljko Dragić, Vatroslav Mimica, Pavao Štalter...
Umjetnik renesansnog formata, dobio je nagradu za životno djelo Vladimir Nazor, nagradu grada Zagreba, Nagradu u Oberhausenu, na Marulićevim danima... Bourekov rad itekako je zapažen i u inozemstvu, pa je u Sloveniji dobio najviše priznanje u lutkarstvu i to Klemenčičevu nagradu jer je značajnu utjecao i na razvoj lutkarstva u Sloveniji.
– Njegove lutkarske predstave su čista umjetnost – istaknuli su Slovenci. Nije uspio postaviti skulpturu Fabijana Šovagovića u Osijeku, ali je zato postavio skulpturu “Međaš protiv uroka i poplave” na savskom nasipu u Zagrebu. Bourek ima i skulpturu u Parku skulptura u Jakovlju. Još u studenom prošle godine Bourek je u Gliptoteci HAZU izložio četrdeset i šest slika po vlastitom izboru, ali iz zdravstvenih razloga nije došao na otvorenje.
Pravi gospodin bećar
Ilustrirao je slikovnice i časopise, bio karikaturist, režirao i dokumentarne filmove. Posljednjih godina zagrebački atelje smjestio je u građansku kuću Arko, točnije u njezino potkrovlje. Svoj je teatar često nazivao farsičnim, zločestim, pučkim i proleterskim, proučavajući pri tome fenomen slavonskog bećarca koji mu je bio trajna inspiracija.
“Akademik ste, a tolike guze, sise i pimpeki u vas. Otkud to?” zapitala je Boureka 2014. Večernjakova likovna kritičarka Ana Lendvaj u najavi izložbe “Teatar nakaza - kazalište figura” u Gliptoteci.
– Sve je to povezano sa Slavonijom. Takvi su svi ravničarski slikari. Važno je da se zna da sam Slavonac koji voli život, radinost, srčanost. Sklon sam erotomaniji, ali ne u prostom smislu, nego u smislu održavanja života. Predložak toga je bećarac. No mi nismo erotomani kao u žutoj štampi. Ali smo žestoki – odgovorio je Bourek, gospodin bećar, koji je s majkom udovicom za vrijeme Drugog svjetskog rata morao bježati u partizane zbog židovskog porijekla.
