Svetozar Cvetković rođen je 1958. u Beogradu. Upravo glumi Zeusa i Menelaja u “Odiseju” Gorana Stefanovskog na Brijunima. Nakon toga putuje u Motovun, a u Pulu se vraća na festival bunkeriranih filmova.
:: Je li se tekst “Odiseja” mijenjao tijekom proba?
Redatelj je mijenjao tekst u dogovoru s piscem i dramaturginjom. Kada se pročita tekst, ne može se pretpostaviti da bi to mogla biti takva predstava. Prva djela Stefanovskog “Divlje meso”, “Let u mjestu” i “Tetovirane duše” ostavila su dubok trag u svim kazalištima gdje su se izvodila. “Odisej” dolazi poslije, ima puno mudrosti, cinizma i sarkazma. No, ima i topline u tretmanu mitske teme koju je redatelj pokušao prizemljiti. Predstava je rađena timski. Mi smo kao glumci pokušali u tome uhvatiti neki smisao.
:: Jeste li mogli ubaciti rečenicu?
Ne bih volio demistificirati stvar, ali u jednom smo dijelu ubacivali nešto vezano za noviju povijest. Ima Goran u “Odiseju” rečenicu: Dvadeset godina u čovječanstvu je kratko razdoblje, ali u ljudskom životu to je jako dugo. Mi smo zbog rata na ovim prostorima dvadeset godina živjeli u stresnim uvjetima. Rat nam je pojeo dvadeset godina.
:: Predstava ima elemente mjuzikla i dječje predstave. Koliko je takav redateljski rad naporan za glumce?
U jednom sam trenutku to nazvao happeningom. Ne smatram je klasičnom predstavom, iako to tema sugerira. Tu su se i pisac i redatelj našli pred problemom. Nakon Homera nitko nije uspio temu Odiseja prikazati da bude prihvatljiva. Snimljeno je nekoliko filmova koji nisu dobri u cjelini, premda su rađeni seriozno. Šetanje kroz žanrove, šetanje po nečemu što može biti čvrsta drama, ali i farsa, vodvilj, mjuzikl ili dječji grand guignol stvara sliku pogleda na svijet koji je u najvećoj mjeri pogled Popovskog. Obično radite komade koji se drže jedne potke i jednog stava, ali ovo prelaženje iz jednog u drugo je vrlo zahtjevno.
:: Jeste li ikada u životu pomislili da ćete glumiti Zeusa?
Kada su me ljudi po Beogradu pitali što glumim, pa sam rekao Zeusa, rekli su jeeel? A ja sam želio boga spustiti na zemlju. I ja i Popovski. Jer što bi danas trebao biti bog? Prva je asocijacija ljudi kada se spomene Zeus vlast. A vlast je ljudska kakva god bila. To božanstvo je nekad postojalo kao božanstvo, a danas ga možete spustiti na zemlju, demistificirati kao čovjeka kojeg može boljeti koljeno ili srce. On može zapovijedati, ali ta zapovijed ne mora biti točna.
:: Vaš Menelaj polemizira s Odisejem i mitom o njemu? Tko je pobjednik?
Popovski je želio tu ostaviti nešto optimizma, ali taj optimizam ima dvostruku stranu. Jednog junaka ostavljate da se osveti onima koji su za njegove odsutnosti uništili njegovu zemlju i, kako sam kaže, umjesto srca ostavili kamen, ali taj junak je pri tome ubojica. Mnogo je toga loše napravio kada je vojevao, mnogo toga lošega napravio je svojoj ženi. Optimizam da nešto možete promijeniti u budućnosti ugrožen je pitanjem koja sredstva morate upotrijebiti da biste došli do cilja, kao što ih je upotrebljavao Odisej.
:: Ispada da bi svi Odiseji po današnjim mjerilima završili u Haagu?
U svakom slučaju.
:: Predstava se ipak udaljila od dnevne politike?
Jako se udaljila, a bila je na rubu i mogla ga je prijeći. Ali napravila je opću i objektivnu distancu. Jasno je da za masovne zločine treba postojati sud koji bi to osudio. U mitologiji je to drukčije. Zato je dobro demistificirati mitologiju.
:: Vi imate i ključni monolog na kraju predstave?
Kakve god ljudi imaju probleme, onaj tko je gore ne može ih sagledati. A kada se onaj gore osvrne na probleme dolje, njegov glas je vrhunski i možda se tiče nečega što je konkretno, ali ima malo dodirnog s onima koji su dolje. Htjeli smo u predstavu ubaciti nešto što je izvan konteksta onog što se dešava na zemlji, ali nešto što je globalno važno za narod, podneblje, čovječanstvo. Popovski je rekao da bi se to u antičkom komadu zvalo deus ex machina, a ja ga zovem Zeus ex machina. Zeus daje rješenje, ali ono nema nikakve veze s onim što se konkretno događa, nego sadrži globalne metafore.
:: Trenutačno snimate nekoliko filmova. Kako ste našli vremena za Ulysses?
Lani sam prvi put gostovao na Brijunima s predstavom “Trst” i bio fasciniran ne samo prostorom nego i šansom koju je dobio takav projekt. Biti ovdje za nas je privilegij. Brijuni kakvi su sada, tko zna hoće li takvi biti za godinu, dvije. Patina koja tu postoji je jedinstvena i u drugim bismo uvjetima teško napravili ovakav posao za mjesec dana. Na Brijunima postoji nešto za čim tragate cijelo vrijeme u svom intimnom prostoru, a to je slaganje misli i osjećanja.
:: Igrate tekstove hrvatskih pisaca Štiksa i Krleže. Koja vam je uloga draža?
Krleža je ako ne jedan, onda jedan od autora koji će tek u budućnosti ostaviti trag na ovom podneblju. Njegova riječ će nas nadživjeti. To je vrijednost koja je i obaveza u kojoj čovjek ne smije iznevjeriti samog sebe. Štiks je mladi autor, tema je vezana za našu blisku prošlost i može se shvatiti kao potreba za osobnim identitetom. U ovom poslu važno je izaći na scenu, biti slobodan, ali ne zlorabiti slobodu. Po tome je glumački posao lijep. Dvanaest sam godina bio upravnik Teatra 212 i to sam izdržao jer u upraviteljskom i glumačkom poslu postoji jedinstvo suprotnosti. Kada ste u kancelariji, ograničeni ste telefonskim pozivima, stanjem na bankovnom računu, obavezama koje imate prema drugima, a kada se u 20 sati nađete na pozornici, vi ste sami. Imate svu slobodu raditi što hoćete. To vam daje snagu da se izborite i s ravnateljskim poslom.
:: Postoji li kriza upravljanja u srpskim kazalištima?
Prije bih rekao da postoji kriza nesporazuma. Sada se ta kriza lomi i u kazalištu koje sam vodio, ali i u Pozorištu na Terazijama. I promjena vlasti u Srbiji mnogo će toga promijeniti u kulturi. Teatri u Beogradu imaju dobru noviju tradiciju. Teatar 212 postoji 55 godina. Jugoslovensko dramsko pozorište ima tradiciju imena koje nije promijenjeno ni nakon nestanka zemlje u kojoj smo živjeli jer tradicija treba postojati. Kriza upravljanja je kriza nesporazuma između onih koji odlučuju kako će se postavljati intendant i upravnik i onih intendanata i upravnika koji komuniciraju s ansamblima. Tu ne mogu pobijediti ni jedni ni drugi. Kada su me pitali bih li se bavio politikom, rekao sam im da sam se već bavio politikom jer voditi teatar politički je posao. Politika je umjetnost kompromisa, a kod nas se politika shvaća kao sredstvo isključivosti. Ili će biti ovako kako ja kažem, ili te neće biti. Ako ne pristaneš, šakom ću te lupiti u glavu. Sukob u beogradskim kazalištima eskalira toliko da može biti ne samo verbalni nego i fizički. Kada ste na nekom liderskom mjestu u kazalištu, stalno stvarate neprijatelje, jer svatko u vama vidi nešto što bi moglo biti njegov osobni interes. A te osobne interese morate politički hendlati. Problem je samo u tome što novi upravnici ne polaze od vašeg iskustva. Pa ako mi je netko i razbio glavu u dvanaest godina, probao bih onome sljedećem reći da pazi da mu ne razbiju glavu. Ili da je sam ne razbije.
:: Zašto ste se odlučili baviti producentskim poslom u filmu?
Dok sam radio u teatru, naučio sam nešto o produkciji. Shvatio sam da je godišnji budžet teatra budžet po kojem bi se mogao snimiti jedan cjelovečernji film. Imao sam glumačkih iskustava s nekoliko redatelja koji ne pripadaju novom vremenu i generaciji koja je shvatila da ako želi snimiti film, mora sama sebi biti producent. Tako sam s prijateljem Milošem Radivojevićem osnovao producentsku kuću Testament filmS kako bismo pomogli autorima koji su u doba crnog vala u jugoslavenskom filmu snimali filmove nezamislive za socijalističke zemlje. Najviše sam radio s Radivojevićem i Goranom Markovićem, a sada ću raditi i s nekim mlađim autorima. Autorski film mora imati budućnost. Ako se sve komercijalizira na nivo reality showa, onda će se izgubiti i prava umjetnost u teatru, ali i na filmu jer će se sve mjeriti samo utrškom na blagajni. Ne kažem da nije važno koliko gledatelja vidi film, ali bih volio da autorske filmove vidi što više publike, kao u Francuskoj koja jedina u Europi ima ozbiljnu kinopubliku i u kojoj je moguće da jedan film vidi 20 milijuna ljudi, što je kod nas nezamislivo. No, bilo je zamislivo u našoj nekadašnjoj zemlji od 20 milijuna ljudi u kojoj je milijun ljudi pogledalo neki film. Važno je educirati novu publiku i reći im da ima autorskih filmova u prošlosti, ali da mogu postojati i danas i to u regiji jer se tu govore jezici koji se, kako god da se zovu, jako dobro razumiju. Meni je bilo važno da “Turneja” koji sam producirao s Tihomirom Stanićem ima premijeru u Beogradu i drugdje. Prikazan je i na hrvatskoj televiziji i dobio sam puno mejlova od ljudi koji nisu znali da je takav film snimljen. U kulturološkom smislu treba ujediniti ovaj prostor ne samo zbog jezika, nego zbog tema. Mi smo u “Odiseju” jako različiti i kao glumci i kao ljudi, ali u toj se predstavi vidi ljepota različitosti, a ne da se u njoj samo vidi neki sukob koji bi tu predstavu onemogućio.
Kakva sve projugoslovenska smeća neće doći na Brijune kod Rade Šerbedžije, na tzv. kulturne derneke?!! Uglavnom, najvažnije da ste se devedesetih dovoljno distancirali od Hrvatske države i da nikada, a ama baš nikada niste osudili srpsku agresiju na Hrvatsku. Prednost imaju na tom 'kulturnom' i 'regonalnom' derneku oni koji su poslije pada Vukovara i pokolja na Ovčari prvi ušli u okupirani Vukovar i snimali 'Dezertera' u glavnoj ulozi Rade Šerbedžije. Danas su to zvijezde u Hrvatskoj koje kao promiču hrvatsku u svijetu, tako što umjesto Jovanke, Rade dovodi hollywoodske zvijezde na Brijune, i uopće ga nije sramota što to plaća Hrvatska iz koje on pobježe u Beograd a iz Beograda u masakrirani Vukovar po glavnu ulogu. Ponekad poželim da rat ponovo bukne!