Popis
stvari koje Dylana čine unikatnom pojavom u kontekstu popularne
kulture druge polovice dvadesetog stoljeća (pa i šireg
razdoblja) proteže se unedogled, ali jedna stvar odmah upada u oči. Ni
o kome – uključujući Elvisa i Beatlese – nije
napisana tolika količina literature i
“rasvjetljavajućih” eseja, ničiji se opus i
karijera nisu secirali s toliko ozbiljnosti, posvećenosti i
intelektualnog zanosa.
Od ranih šezdesetih, kada je nakon odlaska iz rodne
Minnesote zablistao na klupskoj folk sceni newyorškog
Greenwich Villagea, do novog biografskog filma “I’m
Not There”, u kojemu njegov lik tumači ne jedan, nego
šest glumaca, Dylanov je spirit bio i ostao neuhvatljiv. I,
naravno, što su ga više proučavali – a
proučavala su ga najveća pera američke i svjetske kritike, od Anthonyja
Scaduta i Roberta Sheltona do Greila Marcusa – Zimmerman je
bivao sve neuhvatljiviji.
Kad god se činilo da su ga
apsolvirali, on je već bio korak ispred, u
novoj “fazi” i s jednom rukom u friškoj
(i još “neobjašnjivijoj”)
stilskoj, filozofskoj i religijskoj ladici. Ako bi osjetio da mu je
postojeći okvir postao preuzak, počeo je graditi drugi i zato se,
primjerice, njegova esencijalna transformacija iz folk agitatora u
blues-rock električara 1965. godine u retrospektivi čini kao logičan
potez genijalnog osobenjaka koji odbija igrati prema ustaljenim
pravilima. Na tadašnjim su ga nastupima folk čistunci
vrijeđali i – na notornom koncertu u manchesterskom Free
Trade Hallu iduće godine – izvikivali optužbe poput
“Judas!”, no bilo je kasno.
Veliki kulturološki prasak već se dogodio, a svijet rocka i
službeno je dobio svog najelokventnijeg kantautora. U ljeto '65.
objavio je nemjerljivo bitan singl, šestominutnu
“Like A Rolling Stone” za koju je Springsteen,
čuvši je prvi put, mogao samo ustvrditi: “Onaj
početni udarac bubnja zvučao je kao da netko nogom otvara vrata
vašeg uma”.
Dylan je i prije, a osobito poslije toga, otvorio mnoga vrata sebi i
svojoj publici i izmijenio lice pop glazbe (i popularne kulture
općenito) premda je uvijek izbjegavao objašnjavati svoje
postupke. “Ja sam čovjek pjesme i plesa”, ironično
je dobacivao novinarima na inzistiranja tipa tko je Bob Dylan zapravo,
a na pitanja poput “What your songs are about?”,
sarkastično je odgovarao: “Well, some are about 10 minutes
long, others are about 5 or 6”.
Na ranim se albumima oblikovao
pod snažnim utjecajem Woodyja Guthrieja,
no na epohalnom trolistu ključnih ploča sredine 60-ih –
“Bringing It All Back Home”, “Highway 61
Revisited” i dvostrukom “Blonde On
Blonde” – njegova je sveobuhvatna upotreba
simbolističkih postupaka upozoravala na to da mu se imaginacija
još jače počela “hraniti” radovima
Arthura Rimbauda, ali i djelima Jacka Kerouacka, Allena Ginsberga te
ostalih protagonista beat generacije. Naravno, to su tek utjecaji koji
su domišljato i bešavno ugrađivani u kompleksan
mozaik vlastite autorske vizure.
Kada se nakon famozne (i nikad do kraja objašnjene)
motociklističke nesreće potkraj srpnja 1966. povukao iz javnosti, mnogi
su ga zamalo otpisali, ali Dylan se tada, kao i uvijek poslije, vraćao
u kolektivnu svijest globalne rock publike – katkad skromno,
samozatajnim albumom “New Morning”, ponekad
“hramljući” (podcijenjeni
“Dylan” iz 1973.), a katkad – nakon
serije manje nadahnutih albuma tijekom osamdesetih – u
velikom stilu: snimljen u produkciji slavnog Daniela Lanoisa,
“Oh Mercy” (1989.) jedan je od njegovih
impresivnijih domašaja uopće. U međuvremenu je snimio i dva
besprijekorno nadahnuta mid-seventies break-up albuma (“Blood
On The Tracks” i “Desire”), a ni
ondašnje novo obraćanje Bogu na “Slow Train
Coming” nije prošlo bez zamjetnih kreativnih
iskri.
Zapravo, fascinira
širok vremenski raspon unutar kojega je
– uz povremene zastoje – Dylanova muza radila
tijekom gotovo pola stoljeća karijere. Zahvaljujući tome, i recentna su
mu ostvarenja relevantna. Posljednji studijski album “Modern
Times” jednaku je popularnost ostvario kod kritike kao i kod
publike koja ga je masovnim odzivom ubacila na čelne pozicije
top-lista, ravno u društvo Christine Aguilere i Justina
Timberlakea.
*
U čemu je Dylanova “autorska” tajna? Na
površini sve se čini jednostavnim – slijedi svoj
instinkt, ne petljaj puno i stvar je riješena. Jednom je
prilikom, sredinom 80-ih, Dylan upitao Leonarda Cohena koliko mu je
vremena trebalo da napiše “Hallelujah”.
“Dvije, tri godine”, uzvratio je Cohen oprezno
pitajući Boba: “A tebi da skladaš 'I And
I’”? “Deset, petnaest minuta”,
glasio je odgovor.
Većina Dylanovih pjesama brzo je napisana i još brže
snimljena; slučajno ili ne, tek je potkraj sedamdesetih, u predvečerje
“kršćanske” faze i u njoj samoj, na
albumima poput “Street Legal” i “Slow
Train Coming”, odlučio prihvatiti suvremena produkcijska
pravila. Cohen – s kojim, dakako, dijeli istu, židovsku vjeru
– nikako mu nije mogao oprostiti konverziju na
kršćanstvo, no pokazalo se da je religijski preobražaj tek
dio “općenitog” spiritualnog putovanja koje i danas
traje.
Ono se može pratiti na svim studijskim poglavljima karijere, a
koncertni aspekt te odiseje Dylan je ne slučajno proglasio
“turnejom bez prestanka” (never ending tour):
primjerice, samo je u pretprošloj godini odradio devedeset
devet nastupa.
I metaforički Dylanova je filozofija sažeta u neprestanom kretanju i po
tome je blizak jednako hirovitom Neilu Youngu, a – kako je
nedavno lucidno primijetio jedan engleski kritičar – različit
od Brucea Springsteena čije pjesme o kretanjima uvijek imaju samo jednu
svrhu: vratiti se kući, korijenima. U skladu s izrekom “važno
je putovanje, a ne odredište”, Dylan je između
istoimenog nastupnog izdanja (“Bob Dylan”) i
“Modern Times” prošao sito i
rešeto (na osobnom i profesionalnom planu) i u hodu
redefinirao pravila popularne glazbe, zauvijek
proširivši njezin poetski vokabular.
Naravno, odgovor na enigmu o “pravom” Robertu
Allenu Zimmermanu uvijek će migoljiti ovisno o zadanim okolnostima i
autorovim trenutačnim kreativnim i životnim aspektima. Sarkastični
provokator u “Positively 4th Street”, ranjeni (i
uskoro rastavljeni) suprug u “If You See Her, Say
Hello”, preobraćeni kršćanin u “Gotta
Serve Somebody”, ponešto razočarani životni putnik
u “Not Dark Yet”..., Dylan je sve to, ali
– poslužimo se otrcanom frazom – i mnogo
više.
Dobio je sva priznanja i nagrade koje se mogu dobiti, zaradio je Oscar
za izvrsnu stvar “Things Have Changed” napisanu za
film “Wonder Boys”, a posljednjih je godina
zanimanje za njegov opus dodatno poraslo. Razlozi? Novi
“biopic” “I’m Not
There”, preklanjski dokumentarac Martina Scorsesea
“No Direction Home”, spomenuti bestseler
“Modern Times” i, dakako, autobiografsko
štivo ukoričeno u knjigu “Chronicles”.
“Kronike” Dylana pokazuju kao
domišljatog i duhovitog pripovjedača, ali oni koji su se
ponadali da će u njoj veliki bard razgolititi osobne tajne naivni su
ili ga ne poznaju dovoljno.
Iz nekadašnjeg proroka danas izbija rezignacija.
“Osjećam kako mi se duša pretvara u čelik/I
još osjećam ožiljke koji nisu zarasli na suncu”,
konstatirao je na briljantnom albumu “Time Out Of
Mind”. No, kao što znamo, Dylanovi ožiljci u sebi
ipak nose zanimljivija i upečatljivija značenja od ožiljaka ostalih
smrtnika.
Čovjek kojemu su pripisivali mesijanska obilježja svoje je početne
stavove mogao afirmirati samo u kontekstu specifičnog vremena
(prevratničkih šezdesetih) i određenog podneblja (američkog)
te njima zaraziti generaciju koja u skladu sa stihom iz besmrtne
“Like A Rolling Stone” “nije imala
ništa”, pa nije “imala što ni
izgubiti”. Međutim, odaslane poruke našle su
sljedbenike i u nadolazećim, promijenjenim vremenima i
naraštajima uzdižući se na univerzalnu razinu.
Primjerice, otrovni stihovi koji gospodare rata u pjesmi
“Masters Of War” prokazuju riječima “you
that never done nothin’ but built to destroy/you play with my
world like it’s your little toy” napisani su 1963.
za drugi album “Freewheelin”, kada su Dylanu bile
samo dvadeset dvije.
Njihov je pravednički gnjev primjenjiv i na slučaj Vijetnam, slučaj
Koreja te na besmisao bilo kojeg ratnog kaosa, uključujući aktualni
irački. No, tu se ponovno stvar vraća na početak, u američki socijalni,
politički i kulturni milje koji je uza sve grijehe nerijetko kadar
“proizvesti” mahere koji će ga urušavati
iznutra – uz globalne i izvanvremenske umjetničke
“posljedice”. A od svih takvih mahera Dylan je bez
sumnje najveći.
Dylanozofija
NE TREBA VAM METEOROLOG DA BISTE ZNALI OTKUD PUŠE VJETAR
– iz pjesme “Subterranean Homesick
Blues”, 1965.
JUNAK JE ONAJ TKO RAZUMIJE DA SLOBODA SA SOBOM DONOSI ODGOVORNOST.
– iz knjižice uz box-set “Biograph”,
1985.
MISTERIJ SAM ZA ONE KOJI NISU OSJEĆALI ISTO ŠTO I JA
– iz knjige “No Direction Home”, 1986.
DA BI ČOVJEK ŽIVIO IZVAN ZAKONA, MORA BITI POŠTEN
– iz pjesme “Absolutely Sweet Marie”,
1966.
NE KRŠIM PRAVILA JER NE VIDIM PRAVILA ZA KRŠENJE
– iz knjige “No Direction Home”, 1986.
KAD NEMATE NIŠTA, NEMATE NIŠTA NI ZA IZGUBITI
– iz pjesme “Like A Rolling Stone”, 1965.
PRIHVAĆAM KAOS. NE ZNAM PRIHVAĆA LI ON MENE
– iz bilježaka na albumu “Bringing It All Back
Home”, 1965.
ISTINA JE O DRUŠTVU, KAO ŠTO ZNATE,
PREVIŠE OPASNA. ZATO TRAČ CARUJE
– iz knjižice uz box-set “Biograph”,
1985.
MOŽETE ME ZVATI TERRY, MOŽETE ME ZVATI TIMMY, MOŽETE ME ZVATI BOBBY,
MOŽETE ME ZVATI ZIMMY, MOŽETE ME ZVATI R. J., MOŽETE ME ZVATI RAY,
MOŽETE ME ZVATI KAKO ŽELITE, ALI ŠTO GOD REKLI –
MORAT ĆETE SLUŽITI NEKOME
– iz pjesme “Gotta Serve Somebody”, 1979.
AKO MI VEĆ NEŠTO DAJETE, DAJTE MI KLJUČ – PRONAĆI
ĆU VRATA KOJA
OTKLJUČAVAJU, MAKAR MI TO ODUZELO OSTATAK ŽIVOTA
– bilješke, 1966.
JOŠ NIJE MRAČNO..., ALI USKORO ĆE POSTATI
– iz pjesme “Not Dark Yet”, 1997.
