U ponedjeljak 28. travnja u zagrebačkom teatru &TD održat će se premijera predstave "Ko rukom odneseno", koja nakon punih 16 godina označuje povratak redatelja Bobe Jelčića u taj izvedbeni prostor.
Što se u &TD-u promijenilo od vaših predstava "Nabrajanja" i "Nesigurna priča" kasnih devedesetih?
Kazališna scena sporo se mijenja, na njoj su uvijek manje-više isti ljudi koji vode iste ili vrlo slične razgovore. U takvom miljeu &TD je uspio postati jedno malo drugačije mjesto koje se više upušta u rizike i proizvodi više debitantskih predstava nego što je to bilo nekoć. Sjećam se kako sam kao mladić došao u &TD, gdje su me odbili jer nisam imao nijednu važniju predstavu iza sebe. Takve kriterije postavila su i druga kazališta dovodeći debitante u situaciju u kojoj zapravo nisu imali gdje početi. U međuvremenu se &TD profilirao kao platforma za stabilizaciju mladih redatelja i proizveo autorska imena poput Saše Božića, Anice Tomić ili Olivera Frljića. U tome vidim najvažniju promjenu.
A koliko ste se vi sami u tom periodu razvili i može li se tu govoriti o pravocrtnom procesu?
Autorski proces može imati razne faze, ali je jedan ili jedinstven u jednom čovjeku. Moja suradnica Nataša Rajković i ja uspjeli smo pronaći nekakvo vlastito, prepoznatljivo mjesto na domaćoj i stranoj sceni. Sadržajno dosljedno izbjegavamo epske teme koje mi smrde na nedostatak vlastitog sadržaja i manjak stila, ali naša estetika doživjela je mnogo faza jer svaka predstava neki je korak naprijed ili otvaranje nekog novog prostora.
Osim bijega od velikih tema, izbjegavate i čvrste, jasno strukturirane tekstualne predloške.
Rekao bih da je koncept važniji od klasičnog tretmana dramskog teksta. Od teksta je važnije ono što se događa u ljudima, u meni, u glumcima. Mi u radu krećemo od neke svima prepoznatljive situacije koja je svjesno i namjerno usitnjena gotovo do banalnosti oko kojih se preklapaju energije likova. Svoju zadaću vidim u bavljenju tim naoko banalnim unutarnjim, psihološkim problemima koji uzrokuju javne, pa i političke posljedice. U ovoj predstavi, u kojoj glume Marko Makovičić, Jerko Marčić i Ivana Krizmanić, posebno me zanimaju proplamsaji malograđanštine bez obzira na liberalizam u kojem volimo reći da živimo; klasični pojmovi poput prijateljstva, nesebičnosti ili empatije u trenucima kad se otkrije njihovo naličje. Prokazivanje socijalnih varki u kojima živimo, hraneći osjećaj vlastite važnosti.
Čini mi se da glumci posebno vole raditi s vama upravo jer se ne služite uvriježenim metodama.
Teško je razgovarati o uvriježenim metodama jer ih već ta riječ stavlja u ponižavajući poziciju. Moja i Natašina metoda zasniva se na pokušaju otkrivanja osobnih razloga zbog kojih bi se glumac poželio baviti nekim problemom, a potom procesom koji to iznosi na površinu. Osobnost glumca u kazalištu često se ignorira, a kod nas je točka iz koje se kreće. Zato naše predstave glumci počinju doživljavati kao osobnu stvar koja za njih nema samo umjetničku nego i životnu važnost.
