Na današnji dan navršava se točno deset godina otkako je ovaj svijet prerano napustio možda i najbolji crtač stripova kojeg je Hrvatska ikad dala. Stari Grci govorili su da “oni koje bogovi vole umiru mladi”. A bogovi stripa, ako ih ima, bili su više nego skloni Eddyju i podarili su mu nesvakidašnju ruku za crtanje i osjećaj za dinamiku kadra. I među strip-crtačima, ljudima kojima su priče u slikama smisao života, svi su se Eddyju mogli samo klanjati. Osim njemu i njegovu umijeću, i ljubavi prema stripu koja je bila bezgranična. Kao što ni Dražen Petrović ne bi postao ono što je bio da nije bilo bezgranične ljubavi prema košarkaškoj lopti, koja ga je tjerala da doručkuje, ruča i večera ubacivanje u koš, tako je Eddy crtao, crtao i crtao postajući sve bolji i sve savršeniji. Nikad zadovoljan postignutim, vječno je tražio bolja rješenja, kasnio s rokovima, mijenjao već nacrtano u vječnom naporu da crta još bolje, još preciznije, još dinamičnije... Ta potreba odgurala ga je od poluamaterskih publikacija, preko Modre Laste (“Koko u Parizu” i “Ljubav i smrt”) do Amerike (“Grendel Tales”, “Ratovi zvijezda”) i tko zna gdje bi stigao da mu tumor na mozgu nije presjekao karijeru.
A Eddy nije volio samo strip, nego i stripaše, i svojim ugledom je nesebično pomagao i gurao kolege. Danas su Goran Sudžuka i Esad Ribić svjetski priznati, zbog njih ljubitelji stripa znaju gdje je Zagreb, a sve to zahvaljujući Eddyju.
Možda je vrijeme da se u Zagrebu i gradski oci sjete da se u ovom gradu rodio, živio i crtao jedan istinski genij. Zakonskih prepreka nema, i pitanje je samo dobre volje da Eddyjev grad dobije ulicu Edvina Biukovića. Bilo bi to lijepo.
