U vrijeme dok se kompromiserski Balašević unisono i nekritički uzdiže na razinu “sveca”, jedan drugi, ali sjajan srpski autor, zbog svoje je jezičavosti i kasnije političke pozicije četnikovanja devedesetih u drugom planu, iako je po svemu u “realnom vremenu” osamdesetih godina bio ispred Balaševića. Spram kompromisnog Balaševića, Bora Đorđević bio je puno bolji pjesnik koji “ratuje sam”. No, povijest umjetnosti nagledala se sličnih paradoksa, pa je i Boru Đorđevića potrebno promatrati po onome što je radio u stvarnom “tajmlajnu”, prije nego je “usrao motku” problematičnim stavovima i izjavama. No, bilo čije izjave ne mogu poništiti ono što je napravio prije, a Đorđević je napravio puno važnih stvari.
Kao rijetko britak autor, Bora se već prije posvađao s udruženjem boraca, feministkinjama, crkvom i suprugom. Kod njega su za ideale ginule budale, borci su bili umorni, razvlačili su ga po forumima SK kao državnog neprijatelja br. 1., itd. Do neke mjere Bora Đorđević jest oslobodio govorni prostor rock-glazbe bivše Jugoslavije, pa je bilo nerealno očekivati da će poslije zašutjeti, makar i bio u krivu.
Nije tajna da su prvih pet albuma Riblje čorbe i šest Azre mnogima, pa i meni, bile omiljeno štivo prve polovice osamdesetih. Za razliku od Bijelog dugmeta koje je bilo simpatično i nakon “Doživjeti stotu” snimalo sve rjeđe, novi autorski dvojac Bora Đorđević/Branimir Štulić prestigao ih je u razdoblju do 1984. godine. Bilo je to prije vremena “kulture otkazivanja” i kad danas preslušate peti album Čorbe “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju”, jasno vam je koliko se promijenila scena. Ukratko, za razliku od danas, kad rock-glazba često ne govori ništa, ili ništa važno, tada je bljuvala “istinu u oči”. I nema nikakve šanse da nešto ovakvo doživite danas od svojih omiljenih, “sediranih” i uspavanih zvijezda, ako nisu Damir Avdić, Let3 ili Hladno pivo.
Autori poput Đorđevića bili su tekstopisci u naponu snage, svaki stih bio je “rat”, a količina ideja i poruka nepremostivo nedostižna današnjoj ušminkanoj stvarnosti na pop-sceni. Iako su “Muzičari koji piju” lošiji od prethodna četiri albuma, razlika je samo u jednoj lošoj pjesmi (“Besni psi”). U ostatku gdje čvrsto drže konce u rukama, radi se o odličnom albumu čije pjesme vas šokantno vraćaju u vrijeme kad je poezija bila nefrizirana, a poruke jasne, što je danas upravo nezamislivo na komercijalnoj, masovno prihvaćenoj rock-sceni.
Ima tu hitića poput uvodne “Kazablanka” i sjajne Bajagine “Kad hodaš”, ali srž se nalazi u ostatku albuma, pjesmama poput “Mangupi vam kvare dete”, “Džukele će me dokusuriti” i “Priča o Žiki Živcu” ili razoružavajućim akustičnim baladama “Gluposti” i završnoj “Ravnodušan prema plaču” u kojima Bora “ratuje sam” i ispaljuje rafale stihova koji negiraju stih “nemam više motiv da bih bio protiv, nisam neukrotiv, ja priznajem poraz”.
Otvoreno seksističke “Minut ćutanja” ili “Nemoj da kažeš mome dečku” naizgled su “ženomrzačke”, ali “bol” pjesnika koji pjeva iz mrtvačkog sanduka ipak je veliko finale albuma u “Ravnodušan prema plaču” i poruka koju bi mnogi preuzeli i danas; “Oko mene su u stvari licemeri i govnari, svatko mi za dušu pije, a znam lažu drkadžije, svatko tko je tu plakao posl’o bi me u pakao.” Đorđević je bio brutalno iskren i emocionalno uvjerljiv, i to ga razdvaja i od tadašnje scene. Poslušajte album Dugmeta s Tifom objavljen u isto vrijeme i vidjet ćete razliku između konzervativnog uljuljkavanja naspram “slobodnog mišljenja” autentičnog pjesnika na strani stvarnog života.
Može li Riblja čorba postojati u javnom prostoru Hrvatske? Naravno da može, i treba, pogotovo ako se radi o ranim albumima grupe koji su kreativno bili među vrhuncima rock-scene Jugoslavije.
Album “Muzičari koji piju” jedini je koji je grupa 1984. objavila za zagrebački Jugoton, a upravo je ovaj tjedan reizdan na novom vinilu, remasteriran u Abbey Roadu i stavljen u prodaju. Tek kasnije svojim političkim stavovima i četnikovanjem Bora Đorđević je stavio soli na ranu dojučerašnjim poklonicima u Hrvatskoj, no, valja priznati, barem je bio iskren. Naime, za razliku od mnogih kompromiserskih “mirotvoraca” s pop-scene koji su podilazili publici “i tu i tamo”, Bora je uvijek govorio što misli i imao brz i oštar jezik, kao i u stihovima. “Muzičari koji piju” ostaje zadnji album najpoznatije postave Čorbe iz koje je ubrzo zatim otišao Bajaga i započeo solo karijeru, mada je prvi samostalni koncert s Instruktorima u zagrebačkom Kulušiću održao još dok je bio član grupe.
U današnje vrijeme uljepšanih selfija i fotošopiranih snimaka na kojima svi izgledaju ljepše nego u stvarnosti, upravo je ta omotnica sa željom da se predstavi opaka stvarnost bila šokantno “ružna” u vrijeme dominacije tadašnje šminkerske pop-scene, videospotova i općeg gubljenja veze sa stvarnim životom tada najpopularnije glazbe koja je postala sedirana slikovnica. Ne i kod Riblje čorbe, jer Đorđevićevi stihovi i baražna gitarska vatra Bajage i Rajka Kojića, skupa s vokalnom intonacijom, priuštila je fanovima dašak strasti, znoja i pjesničke izravnosti koja je tada već polako nestajala i kod Štulića, jednog od onih koji je u početnoj fazi mogao parirati Đorđevićevoj sklonosti stvarnom, neuljepšanom životu.
A tko to određuje da je Balašević prosječan, a ovaj biser među poetama . Od svih tih analitičara i kritičara ćemo poblesavit