INTERVJU

Branko Đurić: Bombaj štampa oživjela je zbog Chucka Berryja

14.02.2009.
u 20:30

Bombaj štampa, kultni sarajevski rock band čiji je frontmen Branko Đurić proteklih godina uglavnom glumio i režirao, večeras se, nakon 17 godina, vraća u Zagreb. Koncertom u klubu Boogaloo Bombaj štampa će ponovo oživjeti duh 80-ih, a s jednim od začetnika novog primitivizma svirat će i Saša Lošić, Rene Bitorajac, Davor Gobac i Vlatko Čavar Brada.

• Što vas je potaknulo da se vratite rock’n’rollu, zar nije dovoljno lijepo u filmskim vodama?
– Ma jest, no kad sam lani čuo da u Opatiju dolazi Chuck Berry, opasno sam zagrizao. Taj je koncert bio i ključan za naše novo okupljanje jer smo upravo mi Chucku svirali kao predgrupa. Naime, kad sam izišao na pozornicu i vidio profil publike, pomislio sam da to uopće neće dobro ispasti. Uglavnom su to bili mladići i djevojke koji se nisu ni rodili dok smo mi “prašili”. Na moje veliko iznenađenje, svi su znali sve naše pjesme, očito je internet uradio svoje.

• Kako je uopće došlo do toga da budete predgrupa C. Berryju kad vam band u tom trenutku nije uopće postojao?
– Organizator koncerta zna da sam ja veliki Berryjev fan. Kad je nedavno svirao u Zagrebu, sjetio sam se da tada nije vodio svoj band, nego su mu ovdje “skrpali” ekipu. Pa rekoh, možda se dogodi isto i u Opatiji pa sam se ponudio da mu sviram u pratnji. Međutim, Chuck je poveo svoj band, a mi smo mu bili predgrupa.

• Podrazumijeva li okupljanje i neki novi materijal?
– Naravno. Nakon serije koncerata u Ljubljani, Zagrebu i Osijeku, vraćamo se u Sloveniju i tamo ćemo učvrstiti materijal za novu ploču. Imamo 15-ak, možda čak i 20 pjesama koje sada trebamo aranžirati i pripremiti za novi album. Žanrovski će to biti na tragu stare Bombaj štampe.

• Koliko Bombaj štampa pripada novom primitivizmu, specifičnom sarajevskom glazbenom pokretu u kojem su se etablirali Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtović?
– Mi smo bili netipičniji predstavnici novog primitivizma. Možda smo se toga dotaknuli u nekoliko pjesama, međutim, smatram da smo u to vrijeme svirali “akrobatski rock’n’roll”.

• Zašto ga zovete akrobatski?
– Pa zato što smo svirali brzo, urnebesno. I svakako smo pripadali urbanom rocku.



• No rock je po svojoj definiciji urbana kategorija, ali je sarajevska scena s pastirskim rockom uspjela to “iskompromitirati”?
– Pa ja ipak ne pripadam tom razdoblju. To je bilo spajanje zapadnih trendova s našim zvucima. Primitivizam se pojavio iz potrebe da tada kažemo nešto što se stvarno događa.

• Je li iz te iste ideje nastala i Top lista nadrealista?
– Da, mi smo svi bili jedna ekipa i sve je to nastalo iz nekog našeg druženja. Skupljali smo se na istim mjestima, sjedili u istim birtijama i cijele noći zajedno provodili. Nadrealisti su nekako naše grupno djelo.

• Jeste li tada doista smatrali da bi se vaši skečevi mogli ostvariti u jednoj crnoj ratnoj zbilji?
– Nismo tada ni sanjali da će se većina onoga što smo mi proizvodili u skečevima tako okrutno realizirati. Tada smo smatrali da se tako nevjerojatne stvari ne mogu dogoditi, pa smo pretjerivali u skečevima. No, uskoro smo i sami bili šokirani kad smo vidjeli kako su se naši skečevi pretvarali u stvarnost. Bile su to gotovo apstraktne ideje, posebno u Dnevniku budućnosti, u kojem smo predviđali događaje za desetak godina. Jednom smo tako objavili da je srušen sarajevski zid koji je dijelio grad. I kako bismo uvijek lupili neki datum, svoj rođendan ili slično, zadivljujuće je bilo kako smo tada lupili datum na koji je poslije potpisan Daytonski sporazum! Doduše, bili smo preoptimistični godinu dana, ali dan je bio pogođen!

• Tko je bio kreator tih ideja?
– Nele je radio politički obojene štoseve, a ja sam se brinuo za apstraktne, kao što su bile Đurine kućne čarolije.

• S redateljskim prvijencem “Kajmak i marmelada” srušili ste sve rekorde gledanosti u Sloveniji, neobično da stranac odmah pogodi impuls Slovenaca?
– Meni je jedno vrijeme bilo neugodno nositi titulu redatelja najgledanijeg slovenskog filma jer je snimljen za deseti dio nekog normalnog novca. I zato mi je jako laknulo kad me je nedavno srušio slovenski film koji je imao “normalnu” produkciju.

• Novi vaš film nosi naslov “Traktor, ljubav i rock’n’roll”. O čemu je tu riječ?
– Taj film još nije u distribuciji, ali je na vrlo uspješnom festivalskom putu po svijetu. Priča je to iz šezdesetih godina u nekom zaostalom mjestu u bivšoj Jugoslaviji u koji dolaze prvi traktor i prva rock’n’roll ploča. Imamo tu jedan ciganski band u kojemu Kićo Slabinac glumi svirača. Tu je ulogu trebao odigrati Chuck Berry, ali je odustao pa je umjesto njega uskočio Kićo. On je vođa banda koji svira narodnjake, a ja sam stariji roker koji iz grada donosi ploče. Najprije su u selu svi razočarani i pitaju se kakva je sad to glazba, ali s vremenom se ipak svi navikavaju i zavole rock’n’roll, pa čak i Kićo i njegovi cigani. Istodobno, u selo dolazi i prvi traktor i oko toga su sad dogodovštine... To je ujedno posljednji film u kojem je igrala Semka Sokolović.

• Što je bio vaš glumački vrhunac, rad s Kusturicom ili s Tanovićem...?
– Teško je odrediti. U svakom slučaju, laska mi što sam glumio u filmu koji je dobio Oscara.

• U “Ničijoj zemlji” ste igrali nakon duge stanke...?
– Gluma mi je bila dosadila, sam sam sebi više bio dosadio i prekinuo sam baviti se glumom početkom 90-ih. Mislio sam da više nikada neću glumiti i bio sam u krizi sve dok nisam pročitao scenarij za “Ničiju zemlju” 2000. No važno je sljedeće: glumca ne čine uloge koje je odabrao, već one koje je odbio. Treba biti dovoljno mudar i hrabar pa odbiti neke uloge.

Ključne riječi

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije