Naša suvremena pjesnička praksa nerijetko se smatra ponajboljim dijelom književne produkcije. A u hrvatskom pjesničkom modernitetu glas Branka Maleša jedan je od najjačih. Izniman i čitan autor u naraštajima hrvatskih pjesnika od kraja 1970-ih do danas ima kultni status. Zaslužio ga je autentičnošću svoga pjesničkog umijeća, koje je kreativno “iskoristilo” sva sredstva postmoderne, ali status autoriteta pripada mu i zbog preciznih kritičkih sudova o stvaralaštvu naraštajnih kolega, kao i onih starijih i najmlađih.
Ponajviše se bavio pjesnicima “iskustva jezika” i pripadnicima “semantičkoga konkretizma”, autorima “označiteljske prakse”, koji su, kao i on sam, “povijesnosti” pretpostavljali “dehijerarhizaciju smisla” te “fragmentarizirano, višesemantičko i raznoinformacijsko žarište poetskog teksta”.
Termini u navodnicima iz Maleševe su se kritičarske radionice preselili u opću stručnu uporabu. O svemu svjedoči knjiga esejističkih Maleševih tekstova “Poetske strategije kraja 20. stoljeća” (Lunapark, ur. Valentina Sabo), s relevantnim, utemeljenim, nezaobilaznim promišljanjima pjesničkih opusa, u široku luku od Danijela Dragojevića do Marka Pogačara.
