"Prije Elvisa nije bilo ničega", jednom je rekao John Lennon. U hrvatskom kontekstu, s jednim je hrvatskim Elvisom to još istinitije; prije Karla Metikoša zaista nije bilo ničega. A nakon njega također više nije bilo ništa isto. Sutra, 8. veljače, obilježit će se 75. rođendan oca hrvatskog rocka Karla Metikoša, kojeg se danas najčešće pamti kao osobu koja je stajala iza uspjeha Josipe Lisac.
Spavanje pod mostom
No, i prije "Dnevnika jedne ljubavi" postojao je Karlo Metikoš, Matt Collins, kojeg je bio glas da je najsnažnija persona samih početaka hrvatskog rock 'n' rolla. U vrijeme kada je tzv. britanska invazija prvog pravog otočkog rocka počinjala svoj strelovit američki uspon, u Hrvatskoj i Jugoslaviji tek se sramežljivo i polagano razvijao onaj prvotni, bazični rock 'n' roll. Kako je takva glazba bila gotovo potpuno nepoznata u to vrijeme u Hrvatskoj, nakon što Metikoš nije uspio ni s kvartetom Regal, krajem 1961. krenuo je u svijet. Prvo u Dansku pa u Pariz. Tamo je odabrao ime Matt Collins i ispisao najrokerskije stranice hrvatske rock-knjige šezdesetih. Nakon što je prespavao u nekoliko pariških haustora i dvorišta, čak i pod mostom s drugim beskućnicima, dobio je priliku i iskoristio je. Snimio je nekoliko poznatih pjesama na francuskom, najpoznatija "En ecoutant la pluie", prevodi se kao "Ritam kiše", i vratio se u zemlju kao prava zvijezda. Pa opet putovanja u Afriku, u SSSR, kao priznati međunarodni interpretator prve dvije faze u razvoju rocka. Vrlo skoro glazba se u Jugoslaviji počela drastično mijenjati.
Šezdesete su prošle, a s njima većinom i samo solidni interpretatori koji su se kitili tuđim, američkim perjem. Matt je negdje napunivši 30. opet postao Metikoš i prihvatio je novi, puno više umjetnički glazbeni izraz. Negdje 1971. upoznao je Josipu Lisac. Nastao je album "Dnevnik jedne ljubavi" 1973. kao vjerojatno najbolje prednovovalno djelo hrvatskog rocka i jedna od temeljnih točaka hrvatske glazbe 20. stoljeća. Dvije godine poslije snimili su i prvu rock-operu u Hrvatskoj "Gubec-beg", a Josipa i Karlo sljedećih su 20 godina predstavljali filmski spoj isturene zvijezde te skladateljskog i kreativnog pozadinskog majstora. Kada je Metikoš preminuo u prosincu 1991., imao je samo 51 godinu. Metikoševa je karijera predugo bila marginalizirana i to ponajprije zbog malo snimljenog materijala u kojem se može samo nazrijeti o koliko je talentiranom rock-interpretatoru bila riječ.
Ulica bez odjeka
To je trajalo sve do 2011. kada je izdan box set prigodno nazvan "Priča". Tamo se nalaze notni zapisi Metikoševih pjesama skladanih za Josipu, autobiografski memoari iz 1960-ih i dvostruka kompilacija sa svim pjesmama koje je snimio u šezdesetima.
Godinu dana poslije Metikoš je dobio i ulicu u gradu, što je ostalo sasvim nezamijećeno zbog rasprave o opravdanosti dodjele ulice Milanu Mladenoviću. A svoje 1960-e najbolje je sam opisao u memoarima, i to kako se jednim pismom pokušao riješiti djevojke: "'Draga i nikad neprežaljena Bibi. Sinoć smo telefonski potpisali ugovor za tridesetogodišnju turneju po Sjevernom polu. Tako si lijepo spavala da nisam imao srca da te budim. Ako želiš da se vidimo, dođi na Grenland, treći iglu lijevo. Po mogućnosti dođi svojim sportskim autom jer nisam navikao na pseće saonice. Tvoj Matt'. Više je nikad nisam vidio".
>> 'Jednom sam otišao u Petrinju, sreo Josipu Lisac i od onda se više nismo rastajali'
Svaka čast K. Metikošu ali da nije Josipinog predivnog i andjeoskog glasa , "Dnevnik jedne ljubavi" bi ostao samo slovo na papiru!