Kazališni redatelj oko kojeg se uvijek diže prašina, Oliver Frljić ove subote u Zagrebačkom kazalištu mladih ima premijeru predstave Franka Wedekinda “Buđenje proljeća”. Intrigantno dramsko djelo intrigantnog njemačkog autora o spolnom sazrijevanju adolescenata Frljić je po svom običaju dopisao dokumentima vremena, ponajprije o pedofilskim aferama unutar Katoličke crkve koje već mjesecima zapljuskuju svjetske medije, a onda i umjetničku scenu. Nakon zagrebačke premijere Frljić, rođen u Travniku 1976. godine, pakira putne torbe i odlazi put uglednog bečkog festivala Wiener Festwochen, gdje gostuje s predstavom HNK Ivan pl. Zajc iz Rijeke “Turbo folk” i gdje će sudjelovati na okruglom stolu s redateljima iz zemalja bivše Jugoslavije koji će moderirati Rujana Jeger.
Jeste li Wedekindovo “Buđenje proljeća” planirali inscenirati i prije ovih aktualnih afera vezanih za Crkvu i slučajeve pedofilije?
– Te pedofilske afere u Crkvi bile su unatrag dvije godine jedna od glavnih tema. Katolička crkva u Americi platila je golemu svotu kao odštetu žrtvama svećenika pedofila. Predstava se slučajno poklopila s novim valom pedofilskih afera u Katoličkoj crkvi. “Buđenje proljeća” me je zanimalo iz dva razloga. Prvi je seksualno sazrijevanje adolescenata, njihova seksualna inicijacija, a drugi uloga Crkve u njemu, Crkve kao nečega što formira seksualni identitet mladih putem zabrana ili propisa. Mi još uvijek živimo u državi u kojoj se stanovništvo pretežito deklarira kao rimokatoličko.
Izvodite komad u vrijeme kada bečki nadbiskup javno polemizira s bivšim vatikanskim državnim tajnikom. Je li se Crkva sada počela drugačije ponašati i prilagođavati?
– Nije, ali više nije mogla negirati ono što je i te kako bilo poznato crkvenom vrhu. Sada imamo niz dokaza da je vrh bio upoznat s određenim stvarima u svojim redovima. Čak ni Katolička crkva u našoj zemlji ne može negirati te stvari jer i tu imamo barem jednog pravomoćno osuđenog svećenika. To je relevantna društvena tema i zbog političke moći koju Crkva ima u našem društvu. Svi se sjećamo sprege Crkve i državnog vrha u devedesetima, a ni danas situacija nije puno bolja.
Vi ste i papu Benedikta XVI. uključili u predstavu pa je i on tako postao dramski autor?
– Pismo koje je papa Benedikt napisao žrtvama svećenika pedofila u Irskoj dokument je koji pokazuje nespremnost Crkve da se suoči s problemom. Ta vrsta formalne isprike je jako malo u odnosu na ono što su žrtve zlostavljanja trpjele. Ne ide se na oštru i konkretnu osudu ljudi i problema. Zanimljivo je to pismo bilo uključiti kao dokumentarnu građu u tkivo predstave.
Vi ste diplomirali filozofiju i religiju?
– Religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove.
Zašto ste izabrali baš taj fakultet?
– Zanimala me filozofija još u srednjoj školi. Ovaj studij činio mi se logičnim nastavkom tog interesa. Bio sam fasciniran načinom na koji Joyce u romanu “Portret umjetnika u mladosti” piše o Crkvi i isusovačkom redu i gdje analizira taj sustav, njegove hijerarhije, rigidnost i način na koji kroz pojam grijeha traumatizira mlade ljude. Sada kada radim ovu predstavu, čini mi se da taj studij dosta pomaže. Ne zbog znanja koje sam tamo stekao, nego zbog iskustva koje sam stekao gledajući tu instituciju iznutra.
Jeste li pjevali u nekom dječačkom crkvenom zboru?
– Pjevao sam u Katedralnom mješovitom zboru za studija u Zagrebu. Neposredno pred gostovanje u Jeruzalemu imao sam prometnu nezgodu u Austriji i nisam stigao na probu. Zbor je bio ozbiljan, nije su tolerirala više od tri izostanka, a to je bio treći. Tu je završena moja pjevačka karijera. A kako kaže Toma Akvinski, tko pjeva, trostruko moli.
Volite iznenađivati publiku, od paljenja makete zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta do svježeg mesa. Hoće li u ovoj predstavi biti iznenađenja?
– U ovoj predstavi gledatelji neće doznati nešto što prije nisu znali, samo je pitanje žele li te stvari znati. Ako naši duhovni poglavari toleriraju ili rade neke krajnje upitne stvari, pitanje je želimo li se s time suočiti. Predstava nema ništa šokantno, no šokantna može biti nespremnost na suočavanje s nekim stvarima.
Treba li u Zagrebačkom kazalištu mladih ravnateljica vidjeti cijelu predstavu unaprijed da bi je odobrila?
– To je legitimno pravo ravnatelja jer oni raspolažu gradskim i državnim novcem i u tom smislu moraju preuzeti odgovornost za ono što se u njihovim kazalištima radi. Skidanje ili zabrana predstave može i te kako biti opravdana njezinom kvalitetom, ali ideološko ili političko neslaganje s predstavom ne može biti razlog zabrana. Ne bih imamo nikakvih problema da je zabrana “Bakhi” u Splitu bila opravdana estetskim razlozima, ali bilo je evidentno i od priopćenja i razgovora koje sam vodio s Milanom Štrljićem da je razlog bio strah pred političkom vrhuškom.
Volite dopisivati klasike?
– Meni je tekst uvijek predtekst. Od lijepe literature više me zanima ono što je u nekom komadu ili romanu problem i na koji način to korespondira s našim vremenom. U Wedekindovu tekstu postoje problemi koji su i danas i te kako aktualni. Problem seksualnog odrastanja mladih je problem koji nije prestao biti problem, ali se promijenio društveni kontekst. Danas su mladi previše izloženi eksplicitnim sadržajima, dok je u vrijeme kada Wedekind piše ovaj komad bilo teško doći do informacija. Glavni likovi komada do informacija o seksualnosti dolaze ili listajući anatomske atlase koji se bave reproduktivnom funkcijom seksualnog čina ili čitajući umjetnička djela. Tu se u njima stvara razdor i sve troje završavaju tragično. Tekst je tu prvenstveno da bi se pokazao neki problem. On nije sveto slovo.
