U domaćim striparnicama i knjižarama odnedavno se može kupiti “Nasljednik”, novi strip izvrsne mlade autorice Sonje Gašperov, koja je svojim radovima postavila novi standard u domaćem stripu. Njen egzistencijalistički, gorko-slatki humor u serijalu “Vučine”, čiji je ovo drugi otisnuti nastavak, vrhunski je doživljaj kakav se rijetko nađe u našem podneblju, odakle kvalitetniji autori uglavnom migriraju raditi na isplativijim stranim tržištima, nerijetko se podređujući estetskim standardima američkog komercijalnog stripa. Umjesto da se “proda” nekom velikom izdavaču, Sonja Gašperov odlučila je u rodnom Splitu njegovati vlastiti autorski stil, koji je najbolje opisati kao mješavinu antropomorfrnih radova Lewisa Trondheima i oporog humora iz splitskog geta, koji ne bježi od groteske i vulgarnosti.
Prvijenac u Algoritmu
Sonja, stripašima poznatija pod nadimkom Sonječka, 2008. je u izdanju Algoritma čitateljima predstavila svoju nedovoljno zapaženu knjigu kratkih priča “Cyber ZOO” za koju je sama ilustrirala naslovnicu, a odnedavno se o njenoj karijeri brinu zagrebački publicist Vlado Šagadin i njegova mala izdavačka kuća 2X2. Kao svoje prvo izdanje, Šagadin je Sonječki prošle godine objavio album “Vučine - od kolijevke do groba” u kojem autorica grafičkim pripovijedanjem iznimno vješto manipulira osjećajima čitatelja. I to u stripu koji bez ikakvog teksta prati odrastanje vučića koji se mora snaći u nemilosrdnom modernom svijetu, u kojem se savršeno prepoznaju oni čiji su životi ispunjeni malim pobjedama i velikim razočaranjima u kontekstu divljeg kapitalizma na balkanski način.
“Vučine: Nasljednik” također počinje u mukama ubitačne svakodnevice, ali narativ ubrzo skreće prema trileru čiji je glavni lik manijakalni ubojica koji pokušava osjetiti uzbuđenje savršeno izvedenog umorstva. U tome uspijeva tek posredno, bacivši pismo koje dolijeće u ruke samoubojici na vrhu visoke zgrade, dajući viši smisao njegovu autodestruktivnom činu predaje.
Novi strip Sonje Gašperov pun je dijaboličnih likova, neočekivanih zapleta i malih komentara društva u kojem živimo, a metafizička promišljanja začinjena su crnim humorom koji na trenutke bježi u razigrane, apsurdističke pop kulturne reference, poput kadra u kojem se jedan policajac životinjskog lika tijekom očevida drugome obraća s “inspektore Rex”. Takvi mali vicevi pažljivo raspoređeni duž cijeloga stripa samo obogaćuju Sonječkin višeslojni rad, koji se može čitati kao zabavno štivo, a istovremeno i ozbiljna, gotovo filozofska kontemplacija o smislu života, nedostatku suvislih vrijednosti i poremećenim međuljudskim odnosima.
Daleko od plitkih superheroja
Ljudima koji od stripa okreću glavu predrasudno ga svodeći na plitke superherojske priče za djecu (iznenadili biste se, ali i taj žanr u zadnje vrijeme postaje sve ozbiljniji i društveno angažiraniji!), trebalo bi pokazati radove Sonje Gašperov da vide koliko je ignorantski minorizirati umjetnički potencijal stripa i svoditi ga na stereotipe komercijalnih uradaka. Sonjini likovi često nisu ni heroji, oni su tek luzeri obučeni u vučju kožu (s patentnim zatvaračem preko trbuha), toliko slični nama da je teško ne suosjećati s njihovim sudbinama.
