Premda je nedavno proslavio 75. rođendan i 60 godina karijere, Boško Petrović radi punom parom, a dolazeće mu je razdoblje osobito natrpano, pa i stresno. Ovih se dana nalazi u Istanbulu na godišnjoj konferenciji europske jazz udruge, s tvrtkom "Menart" dogovorio je objavljivanje autobiografske knjige, a 1. listopada počinje njegov tradicionalni festival Hrvatski jazz sabor koji nikad dosad nije organizirao u težoj financijskoj situaciji.
Spoj škole i festivala
– Danas je sve što se radi na polju kulture neprofitabilno – kaže Petrović – i zato je u svijetu normalno da sustavi financiraju kulturu, a ne nogometne klubove. Kod nas je, na žalost, vrlo često obratno: normalno je da se nogometni klubovi masovno financiraju, a da se kulturi daje na kapaljku. Unatoč tome, Hrvatski jazz sabor, osmišljen kao moj izbor onoga što mislim da je u jednoj sezoni u jazzu zanimljivo, ide dalje.
U ovogodišnjem programu Petrović najavljuje festivalske konstante poput Matije Dedića, Jasne Bilušić, Elvisa Stanića, Nevena Frangeša, mladih nada Vida Jamnika, Dine Rizvić, Šimuna Matišića (sina Mate Matišića), do zanimljivih kombinacija naših i stranih glazbenika u kojima će biti dosta posla i za samoga BP-ja.
– David Gazarov i ja nastupit ćemo pod nazivom "Conversations", kao "glazbena čavrljanja" – najavljuje Petrović – a nastupit ću također u kombinaciji s Primožom Grašičem i triom najboljeg austrijskog pijanista Fritza Pauera.
Premda je relativno nov član jazzerske udruge, na čiju je konvenciju otputovao u Istanbul, daleko od toga da Petrović neće biti rječit u pogledu iznošenja vlastitih ideja kako pomagati promociji jazza.
– Ondje predstavljam svoj model koji prakticiram već jedanaest godina, a to je spoj škole ili kursa za mlade, poput naše ljetne škole ili kursa dva-tri tjedna u Grožnjanu, s paralelnim profesionalnim jazz festivalom, mislim da je to pun pogodak.
Na sve dosadašnje prijedloge izdavača da objavi autobiografiju Petrović je odmahivao rukom jer je govorio da mu je mama mrtva, a ne zna tko bi to još želio kupiti. No, prije nekoliko dana ipak je pristao da jazz novinar Davor Hrvoj ukoriči razgovore s njim.
– Rekao sam da odbijam razgovarati o bivšim djevojkama i o svojim političkim stavovima – govorim samo o glazbi ili onome što je bitno vezano uz glazbu. Predložit ću da naslov bude "Jam Session" jer će to biti knjiga situacija, priča, anegdota koje sam prošao kroz svoj život jazz glazbenika, sjećanje na neke festivale, prijatelje, situacije... bez manekenki.
S objavom polako
Ako su nekada jazzeri doista hvatali manekenke, možda ipak ne bi bilo zgorega dati kakav savjet ovim današnjima kojima su, očito, potpuno izvan dohvata.
– Nekadašnje djevojke, ljepotice, bile su više impresionirane nekim umjetničkim rezultatima potencijalnih partnera za ples. Čak i nas jazz glazbenike ljepotice su uvažavale jer se nije gledalo u džep. Danas, međutim, kada se pročita transfer jednog nogometaša, onda je cijeli jazz svijet nezanimljiv.
S objavljivanjem ne žuri da ne bi, ironičan je, napravio gužvu na aktualnom tržištu "autobiografija":
– Kako vidim, mladi i uspješni ljudi pišu svoje autobiografije već sa 25-30 godina. Ja mislim poživjeti još 5-6 godina pa bi mi bilo žao da i iz tog razdoblja ne uđe nekoliko štosova u tu knjigu. Mislim da će ona ugledati svjetlo BP kluba negdje potkraj sljedeće godine.
Druga su to vremena bila moj Boško, drugi je to planet bio. Danas živimo u totalno drugom svijetu i vremenu, mentalno neusporedivo drugačijem... \"Nekadašnje djevojke, ljepotice, bile su više impresionirane nekim umjetničkim rezultatima potencijalnih partnera za ples.\" pa jesi li svjestan dragi moj Boško koliko bi ovo zvučalo smiješno i patetično današnjim ljepojkama? hahaha