Odbrojavanje. Nije li to ono čime smo se svi bavili devedesetih,
očekujući novo stoljeće i tisućljeće? Milenarističko očekivanje
dramatičnih (društvenih) promjena proteklo je neprimjetno, jer “novo
nije došlo, a staro nije prošlo”. Listajući blistavu “Antologiju
suvremene hrvatske drame” što ju je za potrebe i u nakladi Zagrebačke
slavističke škole, a poslije jedne šetnje Dubravom na nagovor voditelja
Škole Krešimira Bagića, sačinio Leo Rafolt – između crnih korica
uočavamo deset mukotrpnih uradaka četiri dramatičarke i šest
dramatičara.
Najmlađa je među njima Tena Štivičić, a najstariji Boris Senker, pa
tako Rafolt, mladi (1979) oštroumni profesor na Filozofskom fakultetu,
svjedoči svoj beskompromisni otpor bilo kakvom generacijskom šovinizmu.
Uvrstio je u svoju antologiju i svojevrsni dramski vrtuljak 20.
stoljeća, “Frietzspiel” Borisa Senkera (1947) i travestiju tek godinu
dana mlađeg Milka Valenta “Gola Europa” i posve pjesničku tvorbu Ivane
Sajko “Žena-bomba” što je tek nedavno (ZKM) potvrđena na domaćim
pozornicama kao izvrstan predložak za kazališno čitanje.
Osim Asje Srnec Todorović (“Odbrojavanje”), Lade Kaštelan (“Prije
sna”), Mate Matišića (“Svećenikova djeca”), Filipa Šovagovića
(“Ptičice”), Ivana Vidića (“Veliki bijeli zec”) i Tene Štivičić
(“Nemreš pobjeć od nedjelje”) čije su drame pronašle mjesto i u izboru
iz drame devedesetih Jasena Boke u izdanju Znanja 2002,
“Odbrojavanje” osim Senkerovih i Valentovih drama novost nalazi i u
izostavljanju Dubravka Mihanovića čija je drama “Bijelo” našla svoje
mjesto u Bokinu izboru.
Rado bismo među tim crnim koricama vidjeli i Mihanovićevu “Žabu”, jer i
ona je odbrojavala devedesete. Ta je drama, osim toga, imala izuzetnu
sreću da je pronašla svoga generacijskog redatelja (Franka Perković),
kao jedina od spomenutih drama koje su na praizvedbama mahom imale
nesreću da propadnu u sudaru s oprečnim redateljskim poetikama.
Rafolt je “Odbrojavanje” obogatio izvrsnim, utemeljenim i
argumentiranim uvodom, važnim bilješkama o autorima i predstavama.
Osobito je dragocjeno podsjećanje na presudnu ulogu Mire Gavrana (ITD i
“Plima”) za nastanak i afirmaciju “četvrte” generacije hrvatskih
dramatičara.
Svakako i Gavranova odsutnost u Antologiji suvremene hrvatske drame
začuđujuće je svjedočenje o tome kako u životu, u dramama, a
naposljetku i u antologijama, govor (ili još više šutnja) o odsutnome
prijelomnica je (dramskog i društvenog) sukoba. Sad kad je
“Odbrojavanje” uspješno ukoričeno, možemo se nastaviti baviti “rasutom
neukoričenom bašćinom”.
KRITIKA