Šteta što organizatori ZagrebDoxa nisu uspjeli u svojoj nakani da na ovogodišnjem festivalu prikažu dokumentarac “Searching For Sugarman” jer bi njegovo prikazivanje sigurno bilo ovjenčano nekom nagradom. Zbog razgrabljenosti kopija “Sugarman” nije došao na Dox, no zahvaljujući njegovoj prisutnosti na internetu i besplatnim skidanjima postao je ionako već pravi “alternativni” hit i miljenik hrvatske publike, pa bi utoliko nagrada bila kruna uspjeha kakav postigne rijetko koji dokumentarac u nas. Zbog te raširenosti nekoliko domaćih filmskih distributera već je prestalo razmišljati da ga uzme u distribuciju, ali prema posljednjim vijestima “Sugarman” ipak neće ostati bez službene prisutnosti u Hrvatskoj jer ga Discovery stavlja u kina sredinom sljedećeg mjeseca, a nakon toga i u sve druge oblike eksploatacije.
Film koji je na nedavnoj dodjeli Oscara osvojio i tu nagradu nije slučajno prerastao u pravi fenomen, odnosno njegove su kvalitete mnogostruke. Za one koji možda ne znaju o čemu je riječ, u Južnoafričkoj Republici postojao je u vrijeme apartheida pjevač koji je bio popularniji od Elvisa i Rolling Stonesa. Ne bi to bilo jako čudno da se radi o nekom lokalnom izvođaču, ali bio je to američki pjevač, iz Detroita, koji je na Zapadu ostao potpuni anonimac. Sve do uspjeha ovoga filma kada se stvari drastično mijenjaju.
Dakle, američki pjevač latinskoameričkog podrijetla Sixto Rodriguez snimio je početkom sedamdesetih dva potpuno nezapažena albuma: “Cold Fact (1970.) i “Coming From Reality” (1971.). Vjeruje se da je “Cold Fact” neka Amerikanka ponijela sa sobom u vrijeme izolacije Južnoafričke Republike i tako pokrenula poplavu obožavatelja kojih nije bio svjestan nitko izvan granica države, pa ni sam pjevač koji je nakon neuspješnog pokušaja pravljenja karijere životario na granici klošarstva. Tek potkraj devedesetih, nakon rušenja apartheida, dvojica fanova kreću u potragu za svojim junakom, za kojega se godinama smatralo da se samozapalio ili si pucao u glavu nakon jednog neuspješnog koncerta u Detroitu. Na njihovo iznenađenje, otkrivaju da je on živ i organiziraju mu veličanstvene koncerte u Capetownu. Pa tako nekoliko puta.
Dakle, stvarna je situacija s Rodriguezom bila već desetak godina poznata (doduše, vrlo malom broju ljudi na Zapadu), kada je Šveđanin Malik Bendjelloul odlučio napraviti film “Searching For Sugarman”. Upravo kao što ime kaže, Bendjelloul je dokumentarac koncipirao kao film istrage jer je dobro procijenio to da zapadnjaci zapravo ne znaju za sretan svršetak priče i da mogu doživjeti film kao stvarnu potragu, da bismo tek na sredini filma saznali – sada možda nastupa “spoiler” trenutak – da Rodriguez već desetak godina povremeno održava koncerte u Južnoafričkoj Republici.
“Searching For Sugarman” nesumnjivo je vrijedan dokumentarac; dobro je strukturiran (premda nekome možda lažni “istraživački” pristup na početku filma može djelovati kao neka vrst dramaturške prevare), a iznad svega otkriva po svemu fascinantnu igru života. Jednu od onih zbog kojih kažemo da je stvarni život nekada nevjerojatniji od fikcije. No, jednako tako ovaj film postavlja neka vrlo važna pitanja vezana uz šoubiznis i popularnost.
Jesmo li masovno izloženi doista najboljim izvođačima na svijetu? Ili negdje po strani stoje neki Dylani, Hendrixi, Coheni, Cobaini i Jack Whiteovi kojima se jednostavno stvari nisu poklopile da postanu ono što su glatko mogli postati? Sugovornici u “Sugarmanu” sami se pitaju: tko zna što je odlučilo da se Rodriguez ne “uhvati”, je li na coveru trebalo biti više ove ili manje one boje, koje su varijable koje utječu na to hoće li dva jednako velika talenta postići isti uspjeh? Nitko to ne može reći, ali sigurno je da takvi nerealizirani talenti hodaju po svijetu. Rodriguez sasvim sigurno nije Dylanov kalibar kao što neki sugovornici pretjeruju, ali doista je uz malo više sreće (ili čega već) mogao postati netko tipa Harryja Nilssona, Toma Rusha, Gordona Lightfoota pa i Nicka Drakea – kantautora toga tipa od kojih su neki također doživjeli naknadne reinkarnacije (poput Drakea za kojega je “agitirao” Paul Weller), dok je npr. puno otkvačeniji Nilsson imao tu sreću da su ga odmah pod svoje uzeli Beatles, a kasnije je s njim još bliže surađivao sam Lennon.
Pjesma “Sugar Man” ima sve elemente potencijalnog hita, ali Rodriguez nije postao ni “one hit wonder”. Jednostavno mu nije išlo; možda je to zbog tada modernih psihodeličnih dodataka na kraju pjesme, možda zbog nečeg sasvim drugog, no činjenica je i da na svijetu ima jako puno dobrih pjesama, pa ovakvih godišnje vjerojatno otpada na stotine. Neke će prije ili kasnije biti otkopane, mnoge neće.
Drugi je značajan element Rodriguezova slučaja priča o ritualnom samoubojstvu. Rock je prepun takvih mitologija koje se prenose od usta do usta jer su jednostavno dušu dale za to. Neki i danas vjeruju ili žele vjerovati da Morrison, Elvis i ostali pokojni rock-velikani danas partijaju negdje po prašumama Amazonije. U Rodriguezovu slučaju tipična rockerska mitologija naišla je na vrlo plodno tlo u izoliranoj afričkoj državi i kao takva posve je sigurno imala veliku ulogu u ovoj apsurdnoj priči. Zapravo, slučaj danas 70-godišnjeg Sixta Rodrigueza djeluje kao da je nastao u glavi nekog vrlo spretnog spin-off majstora. Jer ne samo da je stekao svojih pet minuta slave u Južnoafričkoj Republici, ondje odakle je sve krenulo, nego se danas i u zapadnom svijetu objavljuju reizdanja njegovih CD-a, a pod stare dane krenuo je i na prvu svjetsku turneju.
Sudbina se nesumnjivo okrutno poigrala s Rodriguezom, ali još uvijek se može tješiti da je prošao puno bolje od mnogih umjetnika koji su stekli priznanje tek nakon smrti.
