Publika je ovacijama pozdravila lik kojemu poetska i umjetnička
izražavanja nisu baš jača strana, premda je u profesiji bio toliko
dobar da bi se to moglo prozvati umjetnošću. Kontroverzni boksački
šampion u teškoj kategoriji Mike Tyson s potpunim je pravom doživio
velik pljesak nakon dokumentarca “Tyson” u režiji Jamesa Tobacka jer su
rijetki pojedinci koji toliko iskreno progovaraju o sebi. Film ne
pokušava biti “objektivan” pogled, ali s Tysonom kakav jest i nema
potrebe za “drugim stranama” priča.
U jednu ruku uspješan kao nijedan teškaš dotad, u drugu agresivan i
kontroverzan, Tyson ne traži nikakva opravdanja za svoje loše postupke.
Jedino ne priznaje da se dogodilo silovanje zbog kojega je završio u
zatvoru, ali svu svoju brutalnost u ringu (odgrizeno uho Holyfieldu) i
izvan njega objašnjava frustracijama iz mladosti i strahom da će ga
ponižavati kao u djetinjstvu. To je slika čovjeka u obrambenom ratu
protiv svih, slika nemirna čovjeka, za kojega njegova bivša supruga
Robin Wright tvrdi da boluje od manijakalne depresije, a s takvim
karakterom najteže je – njemu samom.
Fascinira koliko je Tyson sklon samoanalizama, koliko je pošten u tome
(neprestano priznaje afere sa ženama kao svoju najveću slabost) i
koliko se njegov vokabular razlikuje od većine drugih sportaša, osobito
(naših) nogometeša, koji ne znaju sklopiti više od tri rečenice izvan
uprogramiranog rječnika koji su pokupili od svojih trenera i suradnika.
Danas, nakon dva propala braka, bez novca, preostaje mu kroz suze
žaliti za izgubljenim vremenima i ustvrditi kako je “sve došlo prerano,
samo pamet prekasno”. Iskren, dirljiv i vrhunski dokumentarac nakon
kojega je mnogo toga jasnije. (A. O.)
Dokumentarac o Mikeu Tysonu: I opaka zvijer je zaplakala
