Od samog početka ovoljetnih Igara s posebnim se uzbuđenjem čekala prva dramska premijera – praizvedba nagrađene (Marin Držić za 2009. godinu) drame Tomislava Zajca “Spašeni”. Pomalo nerealno na taj je treći dio njegove hvaljene dramske trilogije stavljen prevelik, ali i nepravedan teret: ona je trebala pokazati novi smjer dramskog programa, ali i cijelih Igara. Jest da su na Igrama iznimno rijetki domaći (izuzetak su naravno dubrovački stari autori) tekstovi, a posebno tekstovi mladih autora. Nova ravnateljica Dramskog programa Dora Ruždjak odlučila se za Zajeca s dobrim renomeom i tekstom koji je dobio ne samo najveću nacionalnu nagradu nego i preporuke koje su spominjale posebnu autorsku poetiku, ali i komplimente poput remek-djela. Na žalost, najviše se primjedbi može uputiti upravo tom tekstu.
Priča o ljudima koji su preživjeli tešku željezničku nesreće, u kojoj je poginuo devetogodišnji autistični dječak, puna je općih mjesta. I to je ono što smeta. Jasno je da je bračni par, koji ima dijete odijeljeno od svijeta i njih samih, u stalnom slomu živaca i na rubu općeg sloma, no mora li svaki starac biti dementan, a sitni lopov koji po vlaku krade novčanike završiti slomljene kičme u invalidskim kolicima? Svi su likovi simboli, u predstavi samo poginuli dječak ima ime, ali takva rješenja na prvu loptu kvare odličnu ideju i dobro napisane dijelove, posebno emocionalnu ulogu vlakovođe u kojoj je odličan Bojan Navojec.
Režija Franke Perković zapravo počiva na odabiru lokacije. “Spašene” je smjestila ispred napuštenog hotela Belvedere, čiji prozori odlično dočaravaju kolodvor. Sve ostalo riješeno je šinama s nekoliko redova stolaca iz vlaka, kovčezima koji vise nad scenom i uvođenjem zbora koji samo uz jednu gitaru i nekoliko konzervi stvara zvučnu kulisu predstave: od monotonog tandrkanja vlaka do uvjerljivog krika i udara koji pričaju o samoj nesreći na 317 kilometru. Ipak priča o izgubljenim ljudima koji bi trebali biti spašeni, a spas ni u jednom trenutku nije na dohvat ruke, satkana je od epizoda koje nemaju sve jednaku uvjerljivost. One iz vlaka koji putuje u nesreću daleko su vjerodostojnije od onih koje se zbivaju godinu dana kasnije, kada je konačno došlo vrijeme za svođenje računa. Umjesto tih računa jedna očajna majka kuha pekmez od šljiva, a druga traži po gradu svog odlutalog dementnog muža. Spasa ipak nema, ostala je samo polaroidom snimljena slika dječaka. Od glumačkih ostvarenja uz Bojana Navojca treba istaknuti veterane Milku Podrug Kokotović i Vlatka Dulića te Franju Dijaka u ulozi oca koji se više ne može nositi s bolešću vlastitog djeteta.
Ovo bi trebala biti kazališna kritika??? Bilo bi jako dobro da konačno na stranicama Večernjaka možemo pročitati pravu kazališnu kritiku. Nadam se da ćete uskoro zaposliti kazališnog kritičara koji će nam detaljno objasniti što funcionira ili ne u pojedinoj predstavi, a ne izvještavati nas o predstavama površnim tekstovima kao što je ovaj. Inače, \'Spašene\' sam gledao u petak. Izvrsna i dirljiva predstava.