Ovogodišnji, 52. po redu Bitef održat će se od 14. do 22. rujna u Beogradu, a glavna je tema festivala kritika desnog populizma.
Natjecat će se dvije predstave Olivera Frljića: “Šest likova traži autora” Satiričkog kazališta Kerempuh, kojem je ovo prvo sudjelovanje na Bitefu, te berlinska predstava “Gorki – Alternativa za Njemačku?”, a festival je jučer u Kerempuhu predstavio Ivan Medenica, umjetnički ravnatelj i izbornik Bitefa.
Došli ste u Zagreb predstaviti Bitef, i to 52. izdanje. To su sada već vrlo ozbiljne godine?
Jesu, sada sam već tri godine umjetnički direktor festivala. Uveo sam praksu da prva najava festivala, koji se događa u rujnu, bude negdje u regiji, u kazalištu koje nam dolazi na festival, a tek tada u Beogradu. Tamo ćemo cijeli festival predstaviti krajem mjeseca.
Dvije godine u Hrvatsku vas je doveo rad Olivera Frljića?
Da, kada sam došao prvi put on je bio intendant HNK Rijeka, a na Bitefu je bila njihova predstava “Nad grobom glupe Europe” Sebastijana Horvata, a sada sam ovdje jer će na ovogodišnjem Bitefu biti Frljićeva i Kerempuhova predstava “Šest likova traži autora”.
Zapravo ste jedan od rijetkih kazališnih ljudi iz regije koji je vrlo jasno stao o obranu rada Olivera Frljića. Koji su vaši razlozi?
Mislim da javnost rad Olivera Frljića najčešće percipira kao rad nekog tko je skandal-majstor, nekog tko provocira, tko voli i izaziva otpore, a ja pouzdano znam koliko je ozbiljan njegov rad jer sam njegove radove objavljivao u stručnim časopisima. Znam da je on umjetnik s vrlo velikim znanjem, a to se znanje vidi u njegovim predstavama. On ima nešto što ja zovem znanstvenom metodom: on dođe u određenu sredinu, bila to Rijeka, Zagreb, Beograd, Krakov, Berlin... i istraži što je najveći društveni tabu te sredine, što je to o čemu se ne govori, što se uporno gura pod tepih i tada tu temu obrađuje u kazalištu. To se ne mora svima sviđati...
Ali treba se boriti za to da imamo i takvo kazalište?
Upravo tako! Ako takvog kazališta nema, to je sindrom problematičnog društva. Sindrom je ako se takve predstave pokušavaju prekinuti, zabraniti...
Uskratiti im financiranje?
Da, čuo sam uznemirujući stav nove pročelnice kulture Grada Zagreba. To je zastrašujuće. Takva vrsta kazališta, nazovimo ga frljićevskim, bitna je upravo u institucionalnom kazalištu, onom koje je na budžetu, jer je društvo dužno financirati kritičku misao, podržavati kulturu koja će prozivati nedostatke tog istog društva. Sve ostalo manji je ili veći oblik autoritarnosti, a to je pravac u koji, na žalost, klizi cijela Europa, ali i SAD i Rusija. Svugdje vidimo sve više desnog populizma, autoritarnog načina vladanja i to postaje sve dominantnije. Stoga demokratskim društvima treba kritična kultura i nju moraju podržati države i njezini fondovi. Zato su ocjene koje je izgovorila gospođa Lederer vrlo opasne. No, hrvatsko društvo jest demokratsko društvo, a ja se usuđujem o tome govoriti jer sam lani bio predsjednik žirija na Marulićevim danima i svjedočio trenutku kada splitska publika nije dopustila da se prekine Frljićeva predstava, i to tako da su pjevali ono slavno Arsenovo “Kad bi svi ljudi na svijetu...” (pjeva, op. a.) Svjedočio sam i tome kako je hrvatska policija besprijekornom intervencijom omogućila da publika koja to želi i vidi predstavu. Hrvatska policija tada je intervenirala onako kako nedavno u Brnu nije intervenirala češka policija, kada je predstava bila prekinuta. Publika u Splitu tada je definitivno obranila umjetničku slobodu.
Kada govorimo o obrani i širenju umjetničke slobode, kakva je uloga Bitefa u tome?
Bitef je osnovan krajem šezdesetih kada su se osvajale mnoge slobode, a mnogi su mislili da su one i osvojene. Sada vidimo da se ta utopija kraja povijesti i života u beskonfliktnom, liberalnom društvu nije dogodila i da mi danas opet krećemo, usred migrantske, ali i ekonomske krize, ispočetka. Jasno je da društva ozbiljno skreću udesno, da se demokratske institucije iznova urušavaju, da se opet ugrožavaju ljudska prava... to je na djelu u mnogim zemljama EU, ali i šire od toga. Bitef je od početaka imao misiju promicanja novog u umjetnosti i bio je jedno od rijetkih mjesta u hladnim ratom podijeljenoj Europi na kojem su se sretali umjetnici Istoka i Zapada. Jugoslavija bila taj spoj Istoka i Zapada, a sada je Srbija svojevrsni spoj Sjevera i Juga, svijet između EU i onih koji su kandidati za ulazak. I dalje smo ničija zemlja, ona preko koje prolaze izbjeglice na putu u Europu. Važno je da Bitef ostane mjesto na kojem pitamo kuda ide ovaj naš svijet. To su teme koje pokreće Oliver Frljić, velike teme današnjice koje su okosnica 52. Bitefa.
Riječki HNK I. Zajc ove godine ima na repertoaru 14 dramskih predstava. Od toga je šest stranih autora i osam "domaćih" autora. Od osam "domaćih" predstava, četiri su Frljićeve. Pa zar je taj stanoviti Frljić zaista toliko kvalitetan da kvantitativno vrijedi isto toliko kao svi domaći autori u zadnjih 200 godina, te svi strani autori u zadnjih 2500 godina postojanja dramskog kazališta? Frljić je za kazalište značajniji od Shakespearea, Ibsena, Čehova, Sofokla, Euripida, Molierea, Hugoa, Brechta itd....stvarno? U riječkom HNK je veći udio Frljićevih predstava u repertoaru nego što je bio udio Shakespearovih predstava u kazalištu u kojem je sam Shakespeare bio suvlasnik. Nemojte pričati gluposti, Frljić nije kazalište, Frljić je jugoudbaško zapišavanje mozgova, higijene, grada, države, kazališta i kulture. Gledajte Frljića i postat ćete Stazić.