Prije nego što ju je Jools Holland prvi put pozvao u svoj show, a britanski mediji nedugo zatim brže-bolje proglasili jednom od favoritkinja u "Halid-mjesto-Halida" orkestriranoj utrci za "iduću Amy Winehouse", danas 23-godišnja Aimee Anne Duffy živjela je neglamuroznim životom.
Neko je vrijeme pokušavala studirati na sveučilištu u Chesteru, istodobno radeći kao konobarica i utorkom pjevajući u lokalnoj birtiji. Zatim se vratila u rodni Nefyn, ribarsko seoce u Walesu i tamo za život zarađivala radom u ribarnici ili u second-hand prodavaonici robe stare gotovo kao ona sama.
Glazbeno je bila vrlo slabo obrazovana - nije bilo obiteljske kolekcije ploča niti pristupa internetu, najbliži CD-shop bio je udaljen 40 minuta vožnje, a informacije o novoj glazbi stizale su preko radija, 5-6 zemaljskih kanala koliko je hvatao njezin stari TV, eventualno sa sprženih CD-a nekolicine njezinih lokalnih vršnjaka. Prava suvremena pop-bajka, kažete? Samo što nije bilo baš tako.
U priči koju su rani PR-materijali i romansirani komadići biografije plasirali na tržište, Duffy je bila sirotica koja bi po cijeli dan putovala od Nefyna do Londona izmjenjujući autobuse i vlakove - skoro pa "šumski čovjek" gotovo potpuno bez kontakta sa suvremenim glazbenim tokovima, kojemu je već sam dolazak u prijestolnicu značio nemjerljiv kulturni šok. Ali, niti je Britanija Uganda, niti su njeni PR-meštri "veslo sisali".
Iako je slušajući njezinu glazbu i gledajući promo fotografije - odreda ciljano snimane na hladnim i nepristupačnim obalnim pustopoljinama - lako zamisliti zlatokosu Duffy kao junakinju jeftinih TV-filmova koja (najbolje u crno-bijeloj tehnici) prikovana uz glomazni radio sluša premijernu izvedbu nove pjesme što ju je Burt Bacharach napisao za Dusty Springfield, detalje koji odudaraju od Pepeljuga-šablona prilično je lako doznati. Kao, na primjer, da je Duffy s 19 godina bila drugoplasirana na velškoj inačici Idola, ili da se nakon toga otisnula u Švicarsku, gdje je bila dio neuspjelog internacionalnog all-girl pop projekta.
No, dobro. Bilo kako bilo, ono su činjenice jest da je jedan od demosnimaka Duffy dospio u ruke Jeanette Lee, šefice famozne nezavisne etikete Rough Trade (inače, nekada poslovne i životne partnerice "našeg" Dona Lettsa, googlajte je), koja ju je spojila s Bernardom Butlerom - nekada genijalnim gitaristom banda Suede, a sada producentskim majstorom u usponu. On je s njom radio dvije ili tri godine prije nego što je postala spremna za veliku scenu, a zatim su se oko nje sjatili medijski opinion-makeri i proglasili ju drugom najvećom nadom za 2008., odmah iza Adele.
Jednom kada se našla pri vrhu, polučila je velik komercijalni uspjeh - lakoćom je osvojila cijelu Europu, a singl Mercy bio je čak pet tjedana na vrhu britanske top liste, a u Americi tek treba biti izdana. Ono što činjenice neće reći je da Duffy raspolaže sa stvarno zavodljivim, moćnim i raspoznatljivim vokalom i izvrsnim pjesmama: unakrsni marketing s Adele za titulu "nove Amy" zasigurno joj je znatno podigao profil, iako s njom zapravo i nema baš previše dodirnih točaka.
Iako izričajem (barem zasad) vrlo retro, Duffy polako isplivava kao doista zanimljiva i potentna izvođačica. Bajke i PR-fikcija odigrale su svoju ulogu, ali stvarnost ne izgleda nimalo lošije...
