Ako postoji obilježje zajedničko svim recentnim Dylanovim ostvarenjima, onda je to okrenutost prema dalekoj prošlosti, ali to je prirodno – od 71-godišnjaka valjda nitko nema pravo očekivati da se bavi budućnošću. U svakom smislu, i Tempest nastavlja tu tradiciju: kolaž je to fino produciranih antiknih stilova, od western swinga do rhythm and bluesa, country and westerna i keltskih folk motiva. S druge strane, stihovi teku u bujicama, mračni i katkad tipično duhoviti, nakrcani referencama na mitske događaje, pokojne prijatelje, uklete i izgubljene ljubavi, okrutna ubojstva i smrt. Ukratko, na teme koje ga opsjedaju još od zadnjeg remek-djela Time Out Of Mind. Općenito, ako nešto pođe po zlu, budite sigurni da će Bob o tome napisati pjesmu.
Uskoro oproštaj?
Uzme li se u obzir kako Tempest (Oluja) dijeli naziv s posljednjim djelom Dylanova velikog učitelja Williama Shakespearea, mogući nagovještaj oproštaja sa scenom ovih dana unose pomutnju u redove ionako impresioniranih recenzenata koji, vjerojatno iz čistog strahopoštovanja, nisu kadri sročiti iole kritičkiji tekst o “velikom geniju”.
Ako Tempest sadrži bilo kakav trag genijalnosti kojom je nekada mijenjao krajolik popularne kulture, onda su to folkom obojena “Scarlet Town” ili, primjerice, “Pay In Blood” – potonja je rijedak dokaz da je Dylan još sposoban napisati savršenu rock-pjesmu. Klišeizirani country swing “Duquesne” najslabiji je trenutak albuma čija je ukupna dinamika narušena repetitivnom strukturom pjesama i beskrajnim nizanjem stihova lišenih “razrješenja” u refrenima koji su katkad potpuno izostavljeni.
Balada od 14 minuta
Naslovna tema “Tempest” isporučena je u formi dopadljive irske folk-balade i do u detalje govori o tragediji Titanica, ali razvučena je na četrnaest predugih minuta. Epska širina zahvaća i devetominutnu “Tin Angel” te finale “Roll On John”, posvećeno pokojnom prijatelju Johnu Lennonu. Riječ je o još jednoj baladi, otpjevanoj krkljajućim, ali sugestivnim vokalom okorjela trubadura koji je, za razliku od zlosretnog Beatlea, uspio preživjeti. I osjeća potrebu da još jednom ispriča kako je bilo nekada. Roll On, Bob.
dva puta sam ovog čovjeka/legendu gledao uživo... zadnji put u Varaždinu - koncert je sličio na probu trećerazrednog kafanskog benda! šteta! iako se i danas zaklinjem u neke njegove albume!