Nikada nije postojala osoba u hrvatskom javnom životu koja je istovremeno toliko privlačila i odbijala ljude, šokirala ih i fascinirala kao Ivica Čuljak. Najpoznatiji kao Satan Panonski, taj je panker, performer, pjesnik, pisac i slikar apsolutno jedinstvena figura naše alternativne umjetničke scene. Neki ga vide tek kao kriminalca, psihičkog bolesnika i impulzivnu osobu sklonu ekscesima u kojima ima malo ili ništa umjetničke vrijednosti. No iza estetike šoka, samoozljeđivanja i ekscentričnog ponašanja krila se iznimno promišljena poetika, istraživanja koje se, kao i svih aspekata Čuljkova umjetničkog djelovanja, prihvatila Ljubica Anđelković Džambić u knjizi “Tijelo otpora Satana Panonskog – Autodestruktivni body art u hrvatskoj umjetnosti performansa”, objavljenoj u izdanju Sandorfa.
Kako biste objasnili autodestruktivni body art i Satana Panonskog u tom kontekstu?
Umjetnici autodestrukcije postoje još od 1960-ih godina, no nerijetko su bili izdvajani iz kanonskih povijesnih i umjetničkih pregleda jer je to uvijek rubna praksa te se ozljeđivanje tijela često ni ne smatra umjetnošću. Međutim, u umjetnosti postoji ta težnja ili tendencija da se izađe izvan determiniranosti koju nam određuje mainstream kultura. Za razliku od jezika koji je uvijek društveno kodiran i koristeći ga ne možemo izbjeći nametnuti nam smisao i dominantna kulturalna određenja, tijelo svojim karakteristikama još uvijek opstaje kao mogući prostor otpora. Autodestruktivni čin je tako možda i jedini umjetnički čin koji nam u tih nekoliko sekundi samoozljeđivanja kroz snažnu, nekontroliranu i prekognitivnu reakciju na viđeno pruža trenutak “iskakanja” iz onoga što nam društvo nameće normama – trenutak “slobode”. Satan Panonski instinktivno je osjećao tu snagu samoozljeđivanja na sceni, ali ju je i vrlo plastično opisivao kao osobnu potrebu jer mu poezija, unatoč brutalnim slikama koje je jezično oblikovao, nije bila dovoljna da iz sebe izbaci sav očaj, frustraciju i bijes koji je osjećao te je putem narativnog transfera iz poezije u performans, činom iskakanja iz kože, postizao svojevrsni tip katarze koja mu je, barem nakratko, pomagala. Nije to bio samo eksces, već je on bio itekako svjestan onoga što je radio, štoviše, tom estetikom šoka i punka stvorio je vlastitu poetiku.
Skloni smo takve činove vidjeti kao impulzivne, pa i luđačke, no kažete da je on vrlo detaljno razrađivao svoju poetiku. Na koji je način tome pristupao?
On je zapravo jako puno pisao o svojem stvaralaštvu. Čini mi se da mu je bilo važnije da ga se doživi kao umjetnika performansa nego kao punk-pjevača, samo što je punk bio jedino mjesto gdje je on mogao biti prihvaćen i gdje su takvi, drukčiji identiteti prihvaćeni. Ono što ljudi možda i ne znaju jest to da je sva njegova dokumentacija brižljivo datirana i potpisana – nije bio tako mahnit, impulzivan i radio bez razmišljanja kao što bi se moglo pomisliti. To će potvrditi i usporedba njegovih zapisa i videosnimki nastupa, gdje vidimo da je on precizno znao i pamtio što radi na sceni, tako da je postojala kontrola scenskog nastupa. No premda je imao jako razvijen osjećaj za jezik, nije bio školovan i nije poznavao terminologiju kojom bi stručno opisao svoj rad. Ipak, osmislio je svoje vlastite termine pokušavajući stvoriti “teorijsku” podlogu onome što radi.
U knjizi proučavate njegovo djelovanje kroz određenih pet marginaliziranih identiteta – panker, kriminalac, psihički bolesnik, queer osoba i ratnik?
Njegovo stvaralaštvo analiziram kroz pet tzv. stigmi (izraz sam preuzela od Ervinga Goffmana), odnosno marginalnih pozicija s kojih je progovarao. Među njima, jedino punk-supkultura bila je svjesno odabrana margina, kao suprotnost mainstreamu. Do ostalih su ga dovela životna događanja – čin ubojstva do osuđeničkog statusa i boravka u neuropsihijatrijskoj bolnici, gdje je smješten s dijagnozom borderline, prema vlastitim svjedočenjima. Nažalost, do njegove medicinske dokumentacije nije bilo moguće doći, no to ga smješta na rubnu poziciju umjetnika s mentalnim poremećajima. Nadalje, u svojim tekstovima i nastupima izaziva queer tematikom pa, iako se o njegovu seksualnom i rodnom opredjeljenju samo nagađa, očito je da je imao potrebu progovarati o tome, čime sam sebe smješta nasuprot heteronormativnoj većini. Zadnju “stigmu” predstavlja njegova ratna faza, koja ga je prilično negativno obilježila. Margina je mjesto s kojeg Panonski umjetnošću progovara o svojem ranjenom i identitetu Drugog, što sam dodatno povezala s teorijom primijenjenog kazališta koja razmatra ovakav tip izvedbi.
Pisali ste i o njegovim likovnim i proznim djelima, uglavnom nastalima u Neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači...
On je u Popovači proveo ukupno oko devet godina od dvanaest na koliko je osuđen. Stvarao je on i prije tog razdoblja, ali se najveći, pa i ključni dio njegove karijere odvijao dok je tamo boravio. U bolnici je na određeni način imao dosta sreće, jer su mu liječnici dopuštali da stvara. Uspjela sam donekle uspostaviti komunikaciju s njegovom liječnicom te saznala da mu je tijekom boravka tamo bila omogućena jedna prostorija koja je postala njegov atelijer pa je svoje bolničke dane posvetio onome što se zvalo radno okupacijska terapija – danas bismo rekli art-terapija. Puno je slikao, a vrijeme je posvetio širenju svoje istine i umjetničkih ideja putem onodobnih mail art mreža diljem regije, ali i svijeta, sve do Japana i SAD-a, razmjenjujući fanzine, flyere, crteže, ali i otvorena pisma i molbe. U tome mu je najviše pomagao Zdenko Franjić, koji i danas u arhivi čuva dio tih artefakata. Iako zbog toga imamo dojam da je bio stalno prisutan na sceni, on je zapravo jako rijetko izlazio iz bolnice, a za svaki je izlazak pokušao organizirati nastup u nekom od klubova bivše države.
Oko života i smrti Satana Panonskog ispreo se niz legendi, a vi tvrdite da je upravo on bio inicijator te mitologije.
On je pokrenuo te mitove, apsolutno. Sve od priče da je u Njemačkoj primio “punk-pričest” pa nadalje. Volio je manipulirati istinom, što također nije rijetkost kod umjetnika sklonih mitologizaciji samih sebe – a ja sam pokušala te njegove mitove i manipulacije opisati kao svjestan umjetnički postupak. Te legende su, šireći se od usta do usta, postajale sve bujnije, i na kraju dolazimo do toga da gotovo više ništa o njegovu životu ne možemo pouzdano potvrditi, čak su se i ljudi koji su ga uistinu dobro poznavali “zapleli” u neke od tih legendi. I danas se na društvenim mrežama šire teorije o njegovoj smrti, o tome je li zaista počinio zločin za koji je bio osuđen, njegovim ekscesima na nastupima, pa čak i posebnim sposobnostima koje je navodno imao. To je na neki način postalo dio njegova opusa. Zapravo je njegova nerazjašnjena smrt tragično zaokružila cijeli taj misterij i da se nije tako dogodilo, pitanje je bi li i danas bio toliko intrigantan. Na paradoksalan način, kao da je smrt potakla da sve legende, a time i njegov lik i djelo, još uvijek žive punim životom i u ovo naše digitalno doba.
