Na ovogodišnjem ZagrebDoxu veliku pažnju privukao je diplomski film "Grand Prize" redateljice Anje Koprivšek koji se kroz priče dvoje protagonista bavi mladom, ali vrlo aktivnom hrvatskom ballroom scenom.
Radi se o ekstravagantnoj, razigranoj queer supkulturi s korijenima u 19. stoljeću, koja je procvat doživjela u newyorškoj četvrti Harlem te koju su osnovali pripadnici afro i latinoameričke LGBTQ+ zajednice kao odgovor na homofobiju, transfobiju i rasizam tog razdoblja. Ballroom vrti se oko balova na kojima se okupljeni natječu u strogo definiranim plesnim kategorijama i drugim oblicima istraživanja svojih identiteta, a osmišljen je i kao siguran prostor višestruko diskriminirane LGBTQ+ zajednice. U Hrvatskoj posljednjih godina raste broj takvih balova i njihovih posjetitelja, velikim dijelom zahvaljujući Borisu Vrdoljaku, profesoru na Fakultetu elektronike i računarstva te najpoznatijem hrvatskom vogue plesaču. U kulturi ballrooma, vogue je dominantan plesni stil inspiriran kultnim pozama modela u časopisu "Vogue", a danas se trenira i u Zagrebu.
Protagoniste za prvi film o supkulturi ballrooma u Hrvatskoj redateljica Anja Koprivšek odabrala je instinktivno: na snimanjima su joj za oko zapeli Teo, mladi trans muškarac kojega naša ballroom scena tek upoznaje, i Valentina, veteranka u plesnim kategorijama. Valentininom zaslugom Teo je upoznao ballroom, a njihova suradnja brzo je prerasla u prijateljstvo, pa naposljetku i u ljubav.
– Valentina je bila fenomenalna plesačica s dozom misterije i enigme, Teo je tek počinjao u ballroomu i bili su na početku veze, a za mene je to bila savršena priča. Obožavam ljubavne priče, što se vidi u mom radu, a shvatila sam da su oni po karakteru dosta različiti, ali i komplementarni – kaže Anja koja je svojim prvim filmom "Volim" osvojila nagradu "Jelene Raković" Društva hrvatskih filmskih redatelja za najbolju redateljicu do 30 godina.
Svojim idućim filmom namjeravala je predstaviti našu ballroom scenu, objašnjavajući natjecateljske kategorije te sistem "kuća".
– Moja prva ideja bila je da napravim kolektivni portret scene, a film se trebao zvati "Kuća koju gradimo" jer su kuće jako bitan dio ballrooma. Izvorno nastale kao surogat obitelji za ljude koji uslijed svoje seksualne ili rodne orijentacije nisu bili prihvaćeni u okriljima vlastitih obitelji, danas su evoluirale u odnosu na svoju prvobitnu svrhu, no u kućama i dalje prevladava osjećaj zajedništva, solidarnosti i proširene obitelji. Htjela sam stoga napraviti mozaik svih ljudi koji u Hrvatskoj čine tu scenu, ali sam naposljetku shvatila da želim jednu priču ispričati intimno i blisko. Zbog tog intimnog fokusa nismo objasnili kako točno funkcionira ballroom, ali smo kroz tu scenu predstavili kroz ljubav i svakodnevni život – rekla je Koprivšek.
Protagonistica filma, Valentina, koja se natječe u vrlo ženstvenoj kategoriji, "Vogue Fem", kaže kako kroz ples ispoljava nešto što ne može reći ni opisati, već to mora pokazati, a najviše se voli izraziti – kosom.
– Ako mene netko pita jesam li ja plesač, ponekad mi je teško reći da jesam jer za mene vogue nije ples, nego izražavanje, život i mjesto gdje mogu bit svoja – to je razlika – rekla je u filmu, te dodala kako u svojim pokretima voli biti dramatična, iako vogue može biti i nježan.
Biti transrodna osoba, još i danas, označava suočavanje sa svakodnevnim izazovima, a u vremenu rađanja ballroom scene bilo je to još opasnije. Iz tog je razloga nastala kategorija "Realness", namijenjena gay i trans osobama koja od natjecatelja traži da stavom i izgledom na pozornici uvjere suce da "prolaze" kao cis ili straight. Teo, protagonist filma, također je i prvi trans muškarac iz Hrvatske koji hoda u kategoriji Realness.
– Meni Realness nije samo na pozornici, ja ga živim svaki dan. Penjem se na pozornicu zato što je lijepo dobiti podršku za nešto što radim u stvarnom životu. Ja kao trans muškarac, moram doći i prikazati sebe kao da sam "cis", točnije kao da sam od rođenja muškarac. Ako bude više ljudi u kategoriji, onda je to "battle", a onaj koji prema ocjenama žirija bolje prolazi, taj dobiva "Grand prize" – rekao nam je, objašnjavajući usput i ime filma.
Dokumentarac Anje Koprivšek život svojih protagonista prikazuje i kroz privatne trenutke, poput intimnih razgovora ili noćne more traženja stana s kojom se većina mladih može poistovjetiti.
– Danas je gotovo nemoguće pronaći pristojan stan po prihvatljivoj cijeni. Da živim sam, radio bih samo da imam gdje živjeti. Živio bih na kruhu, vodi i molitvi – kaže Teo koji je imao i dodatnu brigu hoće li ih stanodavci prihvatiti zbog njegove tranzicije. Već na rubu odustajanja, ipak im je pronašao pristojan stan, za pristojan novac i s pristojnim stanodavcima.
Tijekom snimanja Valentina i Teo bili su opušteni kao da kamere i nema, a prikazana je i euforija u ballrooomu, poljupci te nervoza kod upoznavanja roditelja. Unatoč tome što su se na početku snimanja tek upoznavali, Teo, Valentina i Anja sada mogu reći da su jedni od najbližih prijatelja.
– Dokumentarni čin ima taj trenutak u kojem se pitaš "Tko sam ja da budem u nečijoj intimi i u nečijem privatnom životu?"; mislim da mi to nikad neće biti sasvim ugodno. To je nešto što, svatko tko se bavi dokumentarnom režijom, mora sebi konstantno ponavljati jer je jako lako skrenuti s puta, zanijeti se i tražiti od ljudi više nego što oni u tom trenutku mogu dati. Ogromna je povlastica biti pušten u nečiji privatni život, a iziskuje i jako puno obostranog povjerenja – zaključuje Anja, te najavljuje da će film prijaviti i na veće međunarodne festivale, a nada se organizirati i popratne edukativne sadržaje.
