Srpski film "Jorgovani" redatelja Siniše Cvetića prikazuje se već mjesec dana, no još ga možete pogledati u nekim kinima. Radnja filma koncentrirana je na par sati tijekom zabave nakon dodjele srpske televizijske nagrade, a glavni junaci su glumac i glumica, bračni par u filmskoj stvarnosti, koji su upravo dobili nagradu za ulogu zaljubljenog para u sapunici. Pored glavnih, pratimo i niz sporednih likova od kojih je za ovu priliku najzanimljiviji Oleg (Nebojša Dugalić), ruski redatelj oko kojeg se hrpimice natiskuju gosti zabave. Oleg ima besprijekoran izgled i skupocjen sat na ruci, trebao bi režirati najnoviju rusko-srpsku koprodukciju. Pokazat će se da je Oleg običan hohštapler koji je, u najboljoj ostapbenderovskoj maniri (ideje naše, novac vaš), došao šarmirati prisutne i užicati neku lovu od srpskog producenta Brke (Milutin Karadžić). Čim je Rus, sve vjeruju i nikom ništa nije sumnjivo. Jedino producentov sin (Petar Vasiljević), promućurno dijete koje se dosađuje u blaziranom društvu, shvaća da je Oleg bezočan prevarant, no otac, zaslijepljen širokom ruskom dušom, sinu ne vjeruje ni riječ.
Film je duhovit i zanimljiv s puno žaoka na trenutnu srpsku televizijsku i političku situaciju, u Srbiji je bio gledaniji čak i od "Dine 2", no ocjene koje ima na IMDb portalu neopravdano su niske s prosjekom jedva 5,9 (možda baš zbog ismijavanja rusko-srpskog prijateljstva). Ipak, barem u jednoj stvari film je pogodio iznad svih očekivanja. Ako ste gledali "Jorgovane" i potom na portalima pronašli vijest kako je redatelj Emir Kusturica posjetio ruskog predsjednika Vladimira Putina, naprosto ste morali zapaziti sličnosti s filmskim događanjima. U stvarnom svijetu situacija je obrnuta (srpski redatelj pohodi Rusiju, ali ne gubi vrijeme na producente jer zna tko zaista odlučuje), no analogije se nameću. Kusturica je, kad nije blatio Hrvate, Ukrajince i zapadni svijet, Putinu priopćio da želi snimiti ruski triptih po djelima Gogolja, Dostojevskog i Tolstoja, jer je ruska književnost prepuna divnih priča koje još nisu ekranizirane. Putin se bezrezervno složio da je sve to vrlo kreativno i jako zanimljivo. Novac nisu spominjali ili to izvještaji nisu prenijeli. Da je susret iz filma bio stvaran i da su ga popratili novinari, naslovi članaka mogli bi biti navlas isti kao i ovih objavljenih. Recimo, Novi list u naslov je izvukao Putinovu rečenicu: "Pa mi o svemu isto mislimo!" Izjavio je to Putin kad je Kusturica izjednačio "hrvatske ustaše i ukrajinske banderovce". U "Jorgovanima" Oleg nije pričao o politici, ali što god da je rekao, svi slušatelji oduševljeno su se složili.
Emir (ili Nemanja, to mu je krsno ime) Kusturica redatelj je, glumac, scenarist i producent, pa i skladatelj filmske glazbe, oko toga se svi slažu, no sve ostalo, recimo nacionalna pripadnost, ovisi o izvoru podataka. Hrvatska Wikipedia navodi da je on jugoslavenski i srpski redatelj, dok bosanska tvrdi da je on "srpski režiser s francuskim i srpskim državljanstvom". Hrvatska enciklopedija kaže da je "bosanskohercegovački i srpski", dok u Britannici piše da je on srpski redatelj rođen u Bosni.
Sam Kusturica nije baš puno napravio da pojasni nedoumice, naprotiv, njegove izjave o tome znaju biti jako proturječne, ovisno kad ih je dao. Već je rat debelo trajao, a on se još uvijek izjašnjavao kao Jugoslaven. U intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji u rujnu 1992. tvrdio je da je "neizlječivi Jugoslaven". Nije propustio na vrijeme otići iz Sarajeva (u Parizu je tada montirao film "Arizona Dream") te je iz sigurnosti pokušavao objasniti nemile događaje izjednačenjem krivnje. Da, pale jedni, ali pale i drugi. Jesu silovali oni, ali i ovi. U jednom tekstu koji je objavio u sarajevskom Oslobođenju napisao je da on toliko voli Sarajlije da bi bio spreman spaliti se za te ljude. U to vrijeme nije bilo društvenih mreža ni lajkova, ali je drugim kanalima primio puno poruka koje su se u osnovi svodile na rečenicu: "Emire, spali se!" Još godinama je pitanje zašto se nije spalio bilo neizbježno u svakom razgovoru za novine ili televiziju. Primjerice, naslov u Globusu 1993. vrištao je: "Emir Kusturica, čovjek koji se trebao spaliti!" A u samom razgovoru, vođenom na Filmskom festivalu u Berlinu povodom prikazivanja "Arizona Dream", Kusturica je u svom stilu odlučno izjavio: "Ja sam veći Turčin i Musliman od Alije Izetbegovića!"
I vjerojatno je to bio posljednji put da se javno deklarirao kao Musliman. Godinu dana kasnije na Canneskom filmskom festivalu prikazan je njegov film "Underground". Bio je to dotad najskuplji europski film svih vremena. Film je trebao poslužiti i kao vizualizacija njegove teze da je za ratove s kraja 20. stoljeća na Balkanu prvenstveno krivo sveopće kolektivno ludilo svih naroda koji su ratovali. Tim povodom dao je poduži intervju za poznati francuski filmski časopis Cahiers du cinema. "Ne treba se bojati velike Srbije", izjavio je tom prilikom, "nego velike Njemačke", te je dodao i ovo: "Hrvatska, Bosna i Mađarska nacistički su sateliti."
U razgovoru za Globus 2009. godine novinaru Darku Hudelistu pojasnio je kako je prešao na srpstvo. Pri ulasku u Ameriku, kad bi cariniku rekao da je Jugoslaven, ovaj je bio dovoljno dobro informiran da mu odvrati – to ne postoji. To mu je postalo "nakazno" pa je odlučio nešto napraviti po toj stvari. "Kad ostaneš bez svoje države do koje ti je toliko bilo stalo, pokušavaš definirati i potvrditi svoj pravi identitet", izjavio je novinaru. Po vlastitim riječima, bacio se na istraživanje i otkrio da je prezime Kusturica duboko ukorijenjeno u pravoslavnoj tradiciji. Pa kad se već sve tako lijepo posložilo, na Đurđevdan 2005. prekrstio se na pravoslavlje, prihvatio krsno ime Nemanja, a "ljudsko se bogatstvo, između ostaloga, može izražavati i u broju imena". A postao je bogatiji i za Orden svetog Save, odličje koje dodjeljuje Srpska pravoslavna crkva.
Emir Nemanja Kusturica rođen je 24. studenog 1954. godine u Sarajevu. Otac mu se zvao Murat, no po kasnijim Kusturičinim navodima, cijelo je vrijeme bio Srbin i ateist. Majka Senka djevojački je bila Numankadić, a Kusturica tvrdi da se izjašnjavala kao Jugoslavenka. Jednom je izjavio da su njegovi morali prihvatiti islam kako bi preživjeli tursku vladavinu. Točno je, kaže, da su mu preci 250 godina bili muslimani, no ranije su bili pravoslavni kršćani. Otac, inače novinar po profesiji, imao je prijatelja Hajrudina Krvavca, poznatog bosanskohercegovačkog filmskog redatelja, pa kad je Emir završio srednju, otac je zamolio Krvavca da malom nađe bilo kakav posao u filmskoj ekipi. Mladom Kusturici dopao se rad na filmu, otišao je studirati u Prag i 1978. godine diplomirao, a još za vrijeme studija pobrao je više nagrada za studentske filmove od kojih je najpoznatiji kratki film Guernica (1978.).
Kad se vratio u Sarajevo, za tamošnju televiziju snimio je "Bife Titanik" (1980.), obradu priče Ive Andrića te "Nevjeste dolaze" (1979.) po scenariju Ivice Matića. Ova druga drama digla je malo prašine jer se otvoreno bavila ženskom seksualnošću, što je u to vrijeme bilo prihvatljivo na filmu, ali ne i na televiziji. 1981. režirao je film "Sjećaš li se Dolly Bell?". Film je uvršten u natjecateljski program Venecijanskog filmskog festivala i osvojio Srebrnog lava za najbolji prvi film. Iste godine postao je i predavač na novoosnovanoj sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. Sve je to postigao prije 27. rođendana. Izgledi za budućnost nisu mogli biti bolji.
Nakon nagrade u Veneciji mogao je snimati što je htio, a on je zapeo za scenarij Abdulaha Sidrana "Otac na službenom putu" (1985.). Premda je već bio velika faca u bivšoj državi, ta priča nije baš dobro sjela strukturama vlasti jer je tu bilo svega – verbalnog delikta, robijanja i progona oko Informbiroa, a nije pomoglo ni to što je lik komunista prikazan kao čovjek koji nema nikakvih moralnih skrupula kad treba prevariti ženu. Glumica Mira Stupica bila je udana za Cvijetina Mijatovića, važnog faktora u bivšoj državi, pa je ona urgirala kod supruga nek' mu ne pravi probleme oko snimanja jer je mali Emir jako nadaren. Drugi Kusturičin film prijavljen je na festival u Cannes. Legendarna je priča, on sam ju je proširio, kako je otišao doma prije proglašenja pobjednika jer je morao prijatelju pomoći da postavi parket. Tu verziju nikad nije demantirao, no nije se tako dogodilo. Premda zaslužan umjetnik, bio je na glasu kao buntovan i prgav čovjek kojem jezik melje brže od pameti. Dobio je dopuštenje da snimi film kakav želi, no preuzeti osobno nagradu, pa tom prilikom možda izjaviti nešto što vlasti ne bi bilo po volji, e, to se već nije smjelo dozvoliti. Kusturica je bio s ekipom na premijeri filma. Ovacije nakon premijere jasno su naznačile da je Kusturica jedan od glavnih favorita za Zlatnu palmu. I onda se morao vratiti doma jer navodno nije bilo dovoljno novca da boravi u Cannesu do kraja festivala, ostao je tek producent Mirza Pašić koji je u ime mladog redatelja primio nagradu i nije rekao baš ništa osim: "Dame i gospodo, puno hvala!"
Danas, odnosno već duže vrijeme, Kusturica više nema problema s izjavama, može pričati što, kada i koliko želi. Može recimo izjaviti ovo: "Sit sam demokracije. U demokraciji ljudi glasaju za gradonačelnike. Ja sam htio izgraditi grad u kojem ću ja birati građane." (izjava se odnosi na izletište i zimovalište Drvengrad koji je sagradio i u kojem živi). Ili ovo: "Miloševićeve ključne greške bile su što je mislio da Srba ima 250 milijuna i što nije imao par nuklearnih bombi u džepu." Ili ovo: "U Srbiji me mnogi mrze jer žele zapadnjačku Srbiju, a ne shvaćaju da je zapadni svijet bipolaran s jako dobrim i jako lošim stvarima. Budući da nemaju iskustvo života na Zapadu, vjeruju da je zapadnjačko govno zapravo fina pita."
I kad smo već kod tjelesnih izlučevina, evo i jednog citata iz njegova filma "Otac na službenom putu". Film prikazuje događaje iz perspektive dječaka Malika (Moreno Debartoli). Malik ovako opisuje susjeda: "Kad su ga vodili, čika Vlado je vikao da svi čuju – više volim rusko govno nego američku tortu!" Čika Vlado je zbog te izjave otišao na malo duži posjet Golom otoku, dok je danas tim riječima Kusturica dao potpuno drugačiji smisao. A evo još jednog citata iz filma koji je s vremenom poprimio sasvim druge konotacije u zbiljskom životu. Kad je Meša (Miki Manojlović) odradio svoje "dobrovoljno izgnanstvo" u nekoj bosanskoj zabiti zbog ismijavanja politički podobne karikature, drug Ostoja (Slobodan Aligrudić) kaže mu da može ići: "Volja ti u Sarajevo, volja ti u p**** materinu!" Kusturica u Sarajevo više niti može niti hoće (vjerojatno bi mu dali benzin i šibice da se tamo pojavi), no ima drugih mjesta gdje je dobrodošao i osoba koje će ga srdačno primiti i o svemu isto misliti. A sigurno se sjećate i one čuvene koju izgovara Dino (Slavko Štimac) u "Sjećaš li se Dolly Bell?": "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem." E, to je već neka druga, za Kusturicu davno svršena priča.
